Manipulativne strategije roditelja u procesu otuđenja djeteta

Otuđenje djeteta od roditelja najčešće se ne događa preko noći. Ono se može razvijati postepeno, kroz niz ponašanja kojima jedan roditelj – svjesno ili nesvjesno – utiče na način na koji dijete doživljava drugog roditelja. Manipulacija pritom ne mora izgledati kao otvorena zabrana: „Ne smiješ više viđati oca.“ Ili : „Ne želim da razgovaraš s majkom.“

Naprotiv, najteže prepoznatljive strategije često su mnogo suptilnije. Roditelj formalno dopušta kontakt, ali svojim riječima, izrazima lica, emocionalnim reakcijama i svakodnevnim postupcima djetetu šalje sasvim drugačiju poruku. Dijete postepeno uči da je voljeti jednog roditelja povezano s ljutnjom, tugom ili povrijeđenošću drugog.

Kada se takav obrazac dugo ponavlja, odnos s drugim roditeljem može početi slabiti iako dijete ranije s njim nije imalo iskustva koja bi opravdavala takvu promjenu.

Omalovažavanje drugog roditelja

Najdirektnija strategija jeste otvoreno stvaranje negativne slike drugog roditelja. Dijete može kontinuirano slušati: „Tvoj otac nikada nije mario za porodicu.“

„Majka te je napustila.“

„On glumi dobrog oca samo pred sudom.“

„Da mene nema, niko ne bi brinuo o tebi.“

„Jednog dana ćeš shvatiti kakva je ona zapravo.“

Za odraslu osobu ovakve rečenice predstavljaju nečije mišljenje. Malo dijete ih, međutim, nema kapacitet kritički analizirati na isti način. Roditelj je za njega jedan od osnovnih izvora informacija o svijetu.

Ako se ista poruka dovoljno dugo ponavlja, dijete može početi prihvatati roditeljsku interpretaciju kao vlastitu, čak i kada se ona ne podudara s njegovim prethodnim iskustvom s drugim roditeljem.

Manipulacija bez ijedne negativne riječi

Roditelj ne mora govoriti ništa loše o drugom roditelju da bi djetetu prenio negativnu emocionalnu poruku. Zamislimo dijete koje se vraća nakon vikenda provedenog s ocem. Uzbuđeno priča šta su radili i pokazuje igračku koju je dobilo. Majka ne govori ništa protiv oca. Samo uzdahne ili ućuti, promijeni izraz lica ili hladno kaže:

 „Lijepo. Vidim da ti je bilo zabavno.“

Dijete vrlo brzo registruje promjenu njenog raspoloženja. Ako se takve situacije ponavljaju, ono može početi skrivati vlastito zadovoljstvo:

„Nije bilo ništa posebno.“

„Bilo mi je dosadno.“

„Ne znam šta smo radili.“

Ne zato što mu zaista nije bilo lijepo, nego zato što je naučilo da njegovo zadovoljstvo s ocem kod majke izaziva emocionalnu nelagodu. Isto se, naravno, može događati kada otac reaguje na pozitivan odnos djeteta s majkom.

To je jedan od razloga zbog kojih se u procjeni otuđenja ne smije analizirati samo šta roditelj govori, nego i kako emocionalno reaguje na odnos djeteta s drugim roditeljem.

Stvaranje osjećaja krivice

Posebno snažna strategija jeste stvaranje osjećaja da će dijete svojim odlaskom povrijediti roditelja s kojim živi. Roditelj može govoriti:

„Idi ako baš želiš. Ja ću nekako sama.“

„Ma samo ti idi ako ti je tamo toliko ljepše.“

„Nemoj se brinuti za mene.“

„Navikla sam ja da budem sama.“

Formalno, dijete je dobilo dozvolu.

Psihološki, dobilo je potpuno drugačiju poruku:

Ako odeš, povrijedit ćeš me.

Dijete se tada može odreći vlastite potrebe za drugim roditeljem kako bi zaštitilo emocionalno ranjivog roditelja.

Ono više ne bira između „mame i tate“.

Bira između vlastite potrebe i osjećaja da će nekoga koga voli ostaviti povrijeđenog.

Indukovanje straha od drugog roditelja

Strah se također može stvarati bez direktne tvrdnje da je drugi roditelj opasan. Dovoljno je prije odlaska djeteta kod drugog roditelja ponavljati:

„Samo mi odmah reci ako ti nešto uradi.“

„Pazi šta govoriš tamo.“

„Ne znaš ti njega kao ja.“

„Ako se bilo šta dogodi, odmah me nazovi.“

Roditelj može biti vidljivo uznemiren, plakati, djelovati napeto ili pokazivati izrazitu zabrinutost svaki put kada dijete treba otići drugom roditelju. Dijete počinje zaključivati:

„Ako se mama ili tata toliko boji, vjerovatno postoji razlog da se i ja bojim.“

Tako može nastati anticipatorna anksioznost – dijete osjeća strah već prije susreta, iako prethodno možda nije imalo iskustvo koje bi takav strah objasnilo. Po povratku slijedi detaljno ispitivanje:

„Šta ti je rekao?“

„Ko je još bio tamo?“

„Je li vikao?“

„Jesi li sigurna da te nije dirao?“

„Šta ste pričali o meni?“

Dijete vrlo brzo uči kakvu vrstu odgovora roditelj očekuje. Roditelj na ovaj način dijete ostavlja u kontaktu umjesto da ga od tog konflikta zaštiti. Takvi obrasci nanose mnogo štete dječijem emocionalnom razvoju i kasnijem psihosocijalnom funkcionisanju.

Pretvaranje djeteta u zaštitnika roditelja

Jedna od psihološki najtežih situacija nastaje kada dijete počne osjećati da mora štititi jednog roditelja od drugog.  Roditelj se može povjeriti djetetu:

„Samo ti znaš šta sam ja sve prošla.“

„Da nema tebe, ne znam kako bih izdržala.“

„Samo me ti razumiješ.“

„Moramo biti jaki jedno za drugo.“

Dijete tada prestaje biti samo dijete. Postaje povjerenik, saveznik i emocionalni oslonac odrasle osobe. Ako roditelja doživljava kao žrtvu, drugi roditelj lako dobija ulogu onoga od koga tu žrtvu treba zaštititi.

Zato dijete može ljutito stati između roditelja, braniti majku od oca ili oca od majke, iako objektivno ne postoji opasnost od koje bi roditelja trebalo štititi. To je koalicijski odnos u kojem dijete postaje dio partnerskog konflikta.

Dijete kao glasnik između roditelja

U visokokonfliktnim odnosima roditelji ponekad prestanu direktno komunicirati i počnu koristiti dijete kao posrednika:

„Reci ocu da dođe po tebe u šest.“

„Pitaj mamu zašto nije platila ekskurziju.“

„Kaži tati da više ne mijenja termine.“

„Reci joj da ću je prijaviti ako opet zakasni.“

Dijete tako postaje komunikacijski kanal između dvije odrasle osobe. Umjesto da roditelji nose teret vlastitog konflikta, dio tog tereta prenose na dijete. Posebno je štetno kada se od djeteta očekuje da prenosi neprijatne poruke, zahtjeve, prijetnje ili informacije o sudskom postupku. Dijete tada više nije izvan konflikta. Ono postaje njegov aktivni učesnik. Jedna od najlošijih stvari koje roditelji rade djeci jeste da ih dovode na sud da svjedoče.

Svjedočenje djece pred sudovima u postupcima visokokonfliktnih brakova je jako složena tema. Neki sudovi odlučuju da saslušaju djecu pred sudom, ali takav način saslušavanja djece nije razvojno primjeren. Potrebno je samo saslušanje provesti u priusustvu stručne osobe, a samo dijete se treba ispitivati u neutralnim okolnostima, umjesto u sudnici. Djeca obično moraju davati izjave i pred drugim institucijama, centrima za socijalni rad, policijom, tužilaštvima, jer nije rijetkost da se djeca stavljaju kao svjedoci ili „oštećeni“ u krivičnim prijavama protiv drugog roditelja da bi se „dokazala“ nekompetentnost drugog roditelja. Ovakvo ponašanje roditelja samo pogoršava djetetovo psihičko funkcionisanje.

Kontrola kontakta i komunikacije

Manipulacija se može odvijati i kroz naizgled sitne svakodnevne postupke. Na primjer, dešava se da drugi roditelj zove dijete telefonom. Roditelj kod kojeg dijete živi formalno dopušta razgovor, ali stoji pored njega, koluta očima, uzdiše ili govori:

„Hajde, požuri.“

„Opet zove?“

„Koliko ćete još pričati?“

Može se kontrolisati telefon, čitati poruke, prekidati videopozive ili insistirati da komunikacija bude na zvučniku. Dijete tada dobija jasnu emocionalnu poruku:

Razgovor s drugim roditeljem nije poželjan.

Vremenom ono može samo početi skraćivati razgovore ili odbijati pozive. Roditelj tada može reći:

„Ja mu nikada nisam zabranio da razgovara s majkom. On jednostavno neće.“

Formalno je to možda tačno, ali psihološka dinamika može biti sasvim drugačija. Zato je veoma bitno izvršiti detaljnu procjenu djetetovih iskaza, ponašajnih obrazaca, a posebno emocionalnog izražavanja i psihosocijalnog funkcionisanja. Takođe je neophodno izvršiti longitudinalnu analizu odnosa između djeteta i svih članova porodice, a onda izvršiti i komparativnu analizu tih odnosa međusobnom i kroz vrijeme.

„Baš taj vikend“ postoji nešto zanimljivije

Jedna vrlo suptilna i često korištena strategija jeste organizovanje djetetu posebno privlačnih aktivnosti upravo u vrijeme kada treba biti s drugim roditeljem. Baš tada je: rođendan najboljeg prijatelja, izlet, kino, spavanje kod prijatelja, kupovina nečega što dijete dugo želi, odlazak na bazen, porodično slavlje. Roditelj potom kaže:

„Naravno da možeš ići kod oca. Ti odluči.“

Dijete u takvoj situaciji formalno ima izbor. Ali stvarni izbor glasi: otići drugom roditelju ili izgubiti nešto što jako želi. Nakon nekoliko takvih situacija dijete počinje govoriti:

„Ne ide mi se ovaj vikend.“

„Dosadno mi je tamo.“

„Radije bih ostao ovdje.“

Takve izjave zatim mogu biti predstavljene kao dokaz da dijete „samo ne želi“ kontakt.

Brisanje drugog roditelja iz svakodnevnog života

Otuđenje se može razvijati i kroz kontrolu informacija. Drugi roditelj se ne obavijesti o roditeljskom sastanku. Ne zna za školsku priredbu. Ne dobije informaciju o ljekarskom pregledu. Ne zna kada dijete ima utakmicu. Ne dobije fotografije. Dijete ne nosi stvari koje je dobilo od njega. Njegove fotografije nestaju iz kuće. O njemu se jednostavno sve manje govori. Svaki pojedinačni događaj može izgledati beznačajno.

Ali njihov kumulativni efekat može biti veoma značajan: drugi roditelj postepeno nestaje iz svakodnevnog psihološkog prostora djeteta. Na taj način dijete počinje formirati svoj život čak i bez psihološkog prisustva drugog roditelja. Nije rijetkost da se ovakvo brisanje prenese i na sve ostale članove porodice drugog roditelja, pa dijete faktički gubi značajne odnose koje je nekad imalo sa članovima šire porodice.

Mijenjanje značenja djetetovih iskustava

Posebno problematično postaje kada roditelj počne određivati djetetu šta ono zapravo osjeća. Dijete kaže na primjer:

„Bilo mi je lijepo kod tate.“

Roditelj odgovara:

„Ti si samo zbunjen.“

„On te kupuje poklonima.“

„On tobom manipuliše.“

„Jednog dana ćeš shvatiti.“

Dijete kaže:

„Mama je bila dobra prema meni.“

Odgovor može biti:

„Ti još ne razumiješ kakva je ona.“

Time se ne napada samo drugi roditelj, nego se dovodi u pitanje i djetetovo povjerenje u vlastitu percepciju. Dijete uči da njegovo iskustvo možda nije „ispravno“ ako se ne podudara s emocionalnim narativom roditelja kojem je lojalno.

Uvlačenje djeteta u probleme odraslih

Dijete ne treba znati detalje bračnog konflikta, niti je primjereno da čita sudske podneske. Ne treba znati ni ko je koga navodno prevario. Slično tako, ne trea ni odlučivati ko govori istinu pred sudom, niti slušati priče o alimentaciji, imovini, advokatima i međusobnim optužbama roditelja.

Kada roditelj djetetu detaljno objašnjava vlastitu verziju partnerskog konflikta, on ga stavlja u poziciju da donosi moralni sud o drugom roditelju. Posebno je indikativno kada dijete počne koristiti izraze koji očigledno ne pripadaju njegovom razvojnom nivou:

„On je narcisoidan.“

„Ona je toksična.“

„On vrši emocionalnu manipulaciju.“

„Ona me psihološki ucjenjuje.“

„On je finansijski eksploatisao porodicu.“

Sama upotreba takvih riječi nije dokaz otuđenja, ali može biti razlog da stručnjak ispita odakle djetetu takav narativ i razumije li ono uopšte značenje onoga što govori.

Digitalne manipulativne strategije

Savremena tehnologija otvorila je potpuno novi prostor za održavanje roditeljskog konflikta. To može uključivati:

• nadzor poruka između djeteta i drugog roditelja,
• kontrolu telefonskih i videopoziva,
• zabranu privatne komunikacije,
• blokiranje kontakata,
• snimanje razgovora,
• pokazivanje sudskih poruka i dokumenata djetetu,
• slanje screenshotova konflikta,
• praćenje lokacije,
• uključivanje djeteta u sukobe preko društvenih mreža
• snimanje razgovora radi „dokazivanj“ nekompetentnosti;
• snimanja djeteta ili drugih članova porodice u svrhu dokazivanja problematičnih porodičnih odnosa.

Problem digitalne manipulacije jeste što konflikt više nema jasnu prostornu granicu.  Drugi roditelj može biti fizički kilometrima daleko, a dijete i dalje svakodnevno živjeti unutar roditeljskog konflikta.

Kada se institucije koriste kao dio konflikta

Posebno osjetljivo područje predstavljaju tvrdnje o nasilju, zanemarivanju ili zlostavljanju. Svaka takva tvrdnja mora biti ozbiljno i profesionalno ispitana. Navod o nasilju nikada se ne smije automatski proglasiti manipulacijom ili otuđenjem.

Istovremeno, u praksi mogu postojati slučajevi u kojima se prijave, sudski postupci, policija, centri za socijalni rad ili drugi institucionalni mehanizmi koriste kao nastavak visokokonfliktnog odnosa između roditelja.

Zato zadatak stručnjaka nije da unaprijed vjeruje jednom ili drugom roditelju, nego da pažljivo rekonstruiše događaje i razlikuje stvarnu zaštitu djeteta od eventualne instrumentalizacije sistema. Najvažnije je prepoznati obrazac, a ne pojedinačno ponašanje.

Roditelj koji jednom uzdahne kada dijete odlazi drugom roditelju nije zbog toga „otuđujući roditelj“. Propušten telefonski poziv nije dokaz otuđenja. Jedan otkazani vikend nije dokaz otuđenja. Čak ni jedna neprimjerena izjava o bivšem partneru sama po sebi nije dovoljna za takav zaključak.

Problem nastaje kada se pojavljuje kontinuiran i međusobno povezan obrazac ponašanja čiji je rezultat postepeno narušavanje odnosa djeteta s drugim roditeljem. Zato se u stručnoj i forenzičko-psihološkoj procjeni mora posmatrati:

• kakav je odnos djeteta i roditelja bio ranije,
• kada se negativan odnos počeo mijenjati,
• šta se tada događalo između roditelja,
• postoji li opravdan razlog za odbijanje,
• kako svaki roditelj govori o drugom pred djetetom,
• podržava li roditelj stvarno kontakt ili ga podržava samo deklarativno,
• kako dijete reaguje kada je odvojeno od roditelja kojem je izrazito lojalno,
• odgovaraju li djetetove riječi njegovom ponašanju i emocionalnim reakcijama.

Manipulativne strategije rijetko djeluju izolovano. Njihov efekat nastaje ponavljanjem i kombinovanjem. Negativna poruka, osjećaj krivice, indukovani strah, kontrolisan telefonski razgovor, propušten kontakt i emocionalna reakcija roditelja pojedinačno mogu izgledati kao sitnice.

Ali kada dijete godinama živi u takvom emocionalnom okruženju, te „sitnice“ mogu postepeno promijeniti način na koji doživljava drugog roditelja – a na kraju i način na koji razumije vlastita osjećanja. Upravo tada više ne govorimo samo o konfliktu između dvije odrasle osobe. Govorimo o konfliktu koji je postao dio psihološkog svijeta djeteta.