Roditeljski konflikt može završiti. Sudski postupak može biti okončan. Dijete može odrasti i napustiti porodični dom. Ali psihološke posljedice dugotrajnog otuđenja od jednog roditelja ne moraju nestati zajedno s okolnostima u kojima su nastale.
Dijete koje je godinama živjelo u konfliktu lojalnosti, učilo da jednog roditelja mora štititi, a drugog odbacivati, nije izgubilo samo odnos s jednom važnom osobom. Ono je tokom značajnog dijela svog razvoja učilo određeni način razumijevanja ljubavi, povjerenja, bliskosti, konflikta i vlastitog identiteta. Zbog toga se moguće posljedice otuđenja ne završavaju pitanjem: „Hoće li dijete ponovo viđati majku ili oca?“ Mnogo važnije pitanje glasi:
„Šta dugotrajno odrastanje u takvom emocionalnom odnosu može ostaviti u psihološkom razvoju djeteta?“
Narušavanje sposobnosti sigurne emocionalne privrženosti
Jedna od mogućih dugoročnih posljedica odnosi se na sposobnost uspostavljanja sigurnih emocionalnih odnosa. Dijete kroz odnos s roditeljima uči šta znači vjerovati drugoj osobi, biti emocionalno blizak, tolerisati povremeno razočarenje i ostati povezan s nekim čak i kada smo na njega ljuti.
U procesu otuđenja poruka može biti potpuno drugačija: osoba koju voliš može iznenada postati neprijatelj. Bliskost može značiti izdaju. Ljubav prema jednoj osobi može povrijediti drugu. Konflikt se ne rješava – odnos se prekida.
Takva iskustva mogu povećati rizik da osoba kasnije teško podnosi nesigurnost u partnerskim i drugim bliskim odnosima. Kod nekih osoba mogu se pojaviti strah od napuštanja, nepovjerenje, potreba za pretjeranim uvjeravanjem u tuđu ljubav, teškoće u tolerisanju emocionalne distance ili, suprotno tome, izbjegavanje pretjerane bliskosti kako bi se smanjio rizik ponovnog emocionalnog povrjeđivanja.
To ne znači da će svako otuđeno dijete imati problematične partnerske odnose, nego znači da je jedan od osnovnih razvojnih sistema – sistem emocionalne privrženosti – tokom odrastanja bio izložen ozbiljnom konfliktu.
„Ako je pola mene loše, kakav/kakva sam onda ja?“
Dugotrajno otuđenje može imati poseban značaj za razvoj identiteta. Dijete ne doživljava roditelje samo kao osobe izvan sebe. Ono u njima pronalazi vlastito porijeklo. Liči na majku. Ima očev temperament. Naslijedilo je nečiji smisao za humor. Pripada objema porodicama.
Nosi prezime, uspomene, porodičnu istoriju i identifikacije koje dolaze s obje strane. Ako dijete godinama sluša da je jedan roditelj potpuno loš, opasan, bezvrijedan ili nedostojan ljubavi, ono se može naći pred mnogo dubljim psihološkim problemom.
„Ako sam ja dio njega ili nje, postoji li onda nešto loše i u meni?“
Odbacivanje roditelja zato može postati i djelimično odbacivanje vlastitog porijekla. U adolescenciji, kada je formiranje identiteta jedan od centralnih razvojnih zadataka, takva podjela može dodatno otežavati integraciju vlastitih osobina, emocija i porodične pripadnosti.
Crno-bijeli odnosi mogu postati model za budućnost
U procesu otuđenja dijete često uči izrazito polarizovanu sliku odnosa. Jedan roditelj je potpuno dobar. Drugi je potpuno loš. Jedan govori istinu. Drugi uvijek laže. Jednog treba voljeti. Drugog treba odbaciti. Problem nastaje ako takav način emocionalnog funkcionisanja postane širi interpersonalni obrazac.
Zreli odnosi zahtijevaju sposobnost tolerisanja ambivalentnosti. Možemo nekoga voljeti i istovremeno biti ljuti na njega. Partner može pogriješiti, a da zbog toga ne postane „loša osoba“. Konflikt ne mora značiti kraj odnosa. Ako dijete tokom razvoja nije imalo dovoljno prostora za takvu emocionalnu integraciju, u kasnijim odnosima može teže podnositi razočarenje, konflikt i različitost.
Anksioznost, depresivnost i emocionalna nesigurnost
Istraživanja odraslih osoba koje navode iskustva otuđujućih ponašanja u djetinjstvu ukazuju na povezanost takvih iskustava s različitim teškoćama mentalnog zdravlja i emocionalnog funkcionisanja. Mogu se pojaviti povećana anksioznost, depresivnost, sniženo samopoštovanje, osjećaj emocionalne nesigurnosti, teškoće regulacije emocija i problemi u interpersonalnom funkcionisanju.
Međutim, ovdje je potreban poseban oprez. Dijete koje prolazi kroz otuđenje najčešće istovremeno živi i u visokokonfliktnoj porodici. Može biti izloženo dugotrajnim sudskim postupcima, međusobnom neprijateljstvu roditelja, promjenama životnih okolnosti i drugim stresorima. Zato nije naučno opravdano svaku kasniju psihološku teškoću jednostavno pripisati samo otuđenju.
Mnogo je preciznije govoriti o razvojnom riziku koji nastaje kombinacijom dugotrajnog porodičnog konflikta, gubitka odnosa s roditeljem, emocionalnog pritiska i narušavanja razvojnih procesa djeteta.
Gubitak koji dijete možda nije smjelo oplakati
Kod smrti bliske osobe gubitak je jasan. Kod otuđenja roditelj postoji – ali psihološki može nestati iz života djeteta. To je specifičan oblik gubitka. Dijete može izgubiti godine odnosa s majkom ili ocem, zajedničke praznike, rođendane, putovanja, razgovore, podršku tokom odrastanja i čitav niz svakodnevnih iskustava koja se više ne mogu vratiti. A pri tome možda nije imalo pravo ni tugovati.
Kako tugovati za ocem ako treba tvrditi da ga mrziš? Kako priznati da ti nedostaje majka ako time povrjeđuješ oca? Tuga tada može ostati potisnuta iza ljutnje i odbacivanja. Tek mnogo kasnije osoba može postati sposobna prepoznati šta je zapravo izgubila.
Kada odraslo dijete počne preispitivati vlastitu priču
Jedna od psihološki najzanimljivijih mogućih kasnijih posljedica jeste ono što možemo nazvati reorganizacijom životnog narativa. Dijete može godinama biti potpuno uvjereno: „Otac me nikada nije volio.“ „Majka nas je napustila.“ „Nisam želio imati nikakav odnos s njim.“ „To je bila isključivo moja odluka.“
A onda odraste. Napusti porodični sistem. Uđe u vlastite partnerske odnose. Možda i samo postane roditelj. Počne razumijevati odnose odraslih iz drugačije perspektive. I počne postavljati pitanja.
„Zašto je zapravo prestao viđati oca?“
Zašto je vjerovao da ga majka ne želi?
Zašto nikada nije direktno razgovarao s drugim roditeljem?
Zašto su određene informacije uvijek dolazile samo od jedne osobe?
Jesu li događaji zaista izgledali onako kako ih pamti?
Takvo preispitivanje može biti izuzetno bolno. Osoba ne mijenja samo mišljenje o roditelju. Mijenja dio vlastite autobiografije.
Izgubio sam godine koje više ne mogu vratiti“
Ako odrasla osoba zaključi da je odnos s roditeljem možda prekinut bez opravdanog razloga, može se pojaviti intenzivan osjećaj gubitka. Tada se mogu javiti tuga, bijes, krivica i žaljenje.
„Zašto ga nisam nazvao?“
„Zašto joj nisam dala priliku?“
„Kako sam mogao/mogla vjerovati da me ne voli?“
Posebno težak trenutak može nastati kada više nema mogućnosti obnove odnosa – primjerice, ako je otuđeni roditelj u međuvremenu umro. Tada ne postoji mogućnost razgovora, provjere sjećanja, oprosta niti stvaranja novih zajedničkih iskustava. Izgubljeno vrijeme postaje nepovratno.
Međutim, posljedično se može promijeniti i odnos prema roditelju kojem je dijete bilo lojalno. Kasnije preispitivanje ne mora uticati samo na odnos prema odbačenom roditelju. Može promijeniti i odnos prema roditelju kojem je dijete tokom odrastanja bilo izrazito privrženo.
Ako odrasla osoba zaključi da je bila izložena manipulaciji ili emocionalnom pritisku, nekadašnja idealizacija može se pretvoriti u razočarenje ili ljutnju:
„Zašto si mi to radio/radila?“
„Zašto si me uvlačio/uvlačila u vaš brak?“
„Zašto mi nisi dozvolio/dozvolila da sam upoznam drugog roditelja?“
Tako osoba koja je u djetinjstvu izgubila jednog roditelja može kasnije doživjeti ozbiljnu krizu odnosa i s drugim. To predstavlja jedan od najtragičnijih mogućih ishoda otuđenja: proces koji je navodno trebao učvrstiti povezanost djeteta s jednim roditeljem može dugoročno narušiti odnos s oba.
Posljedice u partnerskim odnosima
Porodica je prvo mjesto na kojem dijete uči kako izgledaju bliski odnosi. Ako je naučilo da konflikt znači zauzimanje strana, da se partner kažnjava prekidom odnosa, da ljubav zahtijeva apsolutnu lojalnost ili da se treće osobe uključuju u partnerske probleme, postoji rizik da neke od tih obrazaca kasnije prenese u vlastite odnose. To se može manifestovati kroz:
- pretjeranu ljubomoru i strah od napuštanja,
- potrebu za kontrolom partnera,
- teškoće u povjerenju,
- povlačenje pri konfliktu,
- naglo prekidanje odnosa,
- crno-bijelo doživljavanje partnera,
- uključivanje drugih osoba u partnerske sukobe.
Naravno, takav razvoj nije neizbježan. Ali ono što dijete godinama posmatra i emocionalno doživljava postaje jedan od modela iz kojeg uči šta partnerski odnos jeste.
Još jedno važno pitanje jeste međugeneracijsko prenošenje obrazaca. Dijete koje je odrastalo u triangulaciji može kao odrasla osoba nesvjesno ponavljati triangulaciju. Dijete koje je naučilo da se porodični konflikt rješava stvaranjem koalicije može u vlastitom razvodu tražiti savez s vlastitim djetetom. Dijete koje je naučilo da je bivši partner neprijatelj može isti obrazac prenijeti na svoje roditeljstvo.
Tako porodični obrazac može prijeći iz jedne generacije u drugu. Međutim, međugeneracijsko prenošenje nije sudbina. Svijest o vlastitom iskustvu, kvalitetni odnosi, psihoterapijski rad, podržavajuće socijalno okruženje i sposobnost kritičkog preispitivanja porodičnih obrazaca mogu taj lanac prekinuti.
Otuđenje ne određuje budućnost djeteta
Važno je izbjeći drugu krajnost. Dijete koje je bilo otuđeno od roditelja nije unaprijed osuđeno na psihičke poremećaje, nestabilne partnerske odnose ili trajne emocionalne teškoće. Razvoj nikada nije tako jednostavan. Isti događaj ne ostavlja iste posljedice kod svakog djeteta.
Na dugoročni ishod utiču razvojna dob u kojoj je otuđenje počelo, njegovo trajanje i intenzitet, kvalitet odnosa koji je dijete ranije imalo s odbačenim roditeljem, postojanje drugih sigurnih osoba, temperament, psihološka otpornost, socijalna podrška i pravovremenost stručne intervencije.
Posebno važan zaštitni faktor može biti očuvanje makar dijela pozitivne emocionalne reprezentacije drugog roditelja. Fotografije, sjećanja, povremeni kontakti, bake, djedovi koji o roditelju govore bez mržnje predstavljaju elemente koji kasnije omogućavaju obnovu narušenog odnosa.
Odnos se može obnoviti
Otuđenje nije nužno nepovratno. Čak i nakon dugog perioda prekida kontakta moguće je da dijete ili odrasla osoba ponovo uspostavi odnos s odbačenim roditeljem. Takav proces obično nije jednostavan.
Ne može se očekivati da se godine emocionalne distance ponište jednim susretom. Potrebno je vrijeme da osoba ponovo poveže sadašnje iskustvo s vlastitim sjećanjima, preispita ranija uvjerenja i razvije novu, složeniju sliku oba roditelja. Cilj nije zamijeniti jednu crno-bijelu priču drugom. Nije cilj zaključiti:
„Otac je ipak bio dobar, a majka loša.“
ili obrnuto.
Psihološki zdraviji ishod jeste sposobnost da osoba prihvati mnogo složeniju realnost: oba roditelja imaju dobre i loše osobine, njihov partnerski odnos pripada njima, a dijete ima pravo formirati vlastiti odnos sa svakim od njih.
Zašto je rana intervencija toliko važna?
Vrijeme je jedan od ključnih faktora. Što duže dijete živi u rigidno polarizovanom porodičnom sistemu, negativni narativ može postajati stabilniji dio njegovog identiteta i autobiografskog pamćenja. Zato nije dobro godinama čekati da se problem „sam riješi“ili da ga riješi institucija. Istovremeno, intervencija mora biti pažljiva.
Nije svako odbijanje roditelja otuđenje. Dijete može imati opravdane razloge za distanciranje zbog nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja ili ozbiljno neadekvatnog roditeljskog ponašanja. Zbog toga stručna procjena mora razlikovati opravdano odbijanje roditelja od otuđenja, uz rekonstrukciju ranijeg odnosa, razvojne istorije, porodične dinamike i objektivno provjerljivih događaja.
Rana intervencija ne znači prisiliti dijete da voli roditelja. Ona znači što ranije razumjeti zašto je dijete izgubilo mogućnost da ga slobodno voli.
Dijete ima pravo na vlastitu emocionalnu biografiju
Možda je upravo to najvažnija dugoročna poruka. Roditelji se mogu razvesti. Mogu prestati biti partneri. Mogu jedno prema drugom osjećati ljutnju, razočarenje ili povrijeđenost. Ali dijete ne bi trebalo naslijediti njihov partnerski konflikt kao dio vlastitog identiteta. Dijete ima pravo sačuvati vlastita sjećanja, vlastite emocije, kao i vlastiti odnos kako s majkom tako i s ocem. Dijete ima pravo i da jednog roditelja voli bez osjećaja da time izdaje drugog.
Kada mu je to pravo godinama uskraćeno, posljedice se mogu protezati mnogo dalje od razvoda njegovih roditelja. Zato zaštita djeteta od otuđenja nije samo pitanje očuvanja kontakta s roditeljem.
To je pitanje zaštite djetetovog emocionalnog razvoja, identiteta i buduće sposobnosti da uspostavlja slobodne i sigurne odnose s drugim ljudima.
Odabrana literatura
Baker, A. J. L. (2007). Adult Children of Parental Alienation Syndrome: Breaking the Ties That Bind. W. W. Norton.
Baker, A. J. L., & Verrocchio, M. C. (2016). Exposure to parental alienation and subsequent anxiety and depression in Italian adults. The American Journal of Family Therapy, 44(5).
Bowlby, J. (1969/1982). Attachment and Loss: Vol. 1. Attachment. Basic Books.
Bowlby, J. (1973). Attachment and Loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and Anger. Basic Books.
Bowlby, J. (1980). Attachment and Loss: Vol. 3. Loss: Sadness and Depression. Basic Books.
Fidler, B. J., Bala, N., & Saini, M. A. (2013). Children Who Resist Postseparation Parental Contact: A Differential Approach for Legal and Mental Health Professionals. Oxford University Press.
Harman, J. J., Kruk, E., & Hines, D. A. (2018). Parental alienating behaviors: An unacknowledged form of family violence. Psychological Bulletin, 144(12), 1275–1299.
Kelly, J. B., & Johnston, J. R. (2001). The alienated child: A reformulation of parental alienation syndrome. Family Court Review, 39(3), 249–266.
Verrocchio, M. C., Baker, A. J. L., & Bernet, W. (2016). Associations between exposure to alienating behaviors, anxiety, and depression in an Italian sample of adults. Journal of Forensic Sciences, 61(3), 692–698.
Warshak, R. A. (2015). Ten parental alienation fallacies that compromise decisions in court and in therapy. Professional Psychology: Research and Practice, 46(4), 235–249.
