Nasilje u porodici u savremenom društvu – između privatne tajne i društvenog problema

Ovaj tekst nastao je na osnovu savremenih naučnih saznanja iz kliničke psihologije, forenzičke psihologije i psihopatologije, ali i mog dugogodišnjeg profesionalnog iskustva u radu sa žrtvama porodičnog nasilja, provođenju psiholoških procjena i sudskih vještačenja u predmetima nasilja u porodici i porodičnopravnim sporovima, te psihološkoj procjeni i tretmanu osoba osuđenih za nasilna krivična djela tokom izdržavanja kazne zatvora.

Cilj ovog teksta nije zamijeniti pravni ili psihološki savjet, već približiti javnosti složenost fenomena nasilja u porodici, objasniti njegove psihološke mehanizme i ukazati na značaj stručne psihološke procjene i forenzičkog psihološkog vještačenja.

SADRŽAJ

Nasilje u porodici kao društveni problem

Nasilje u porodici predstavlja jedan od najozbiljnijih problema savremenog društva jer se događa upravo tamo gdje bi čovjek trebalo da se osjeća najsigurnije – unutar porodice i među osobama sa kojima je emocionalno najbliže povezan.

Posljednjih godina bilježi se porast prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja, uključujući i one sa smrtnim ishodom. Posebno zabrinjavaju slučajevi u kojima su žrtve žene, djeca ili više članova iste porodice. U najtežim oblicima nasilja dolazi do ubistava cijelih porodica, nakon čega počinilac izvrši samoubistvo. U najvećem broju takvih slučajeva počinilac je muškarac, odnosno otac porodice.

Takvi događaji rijetko nastaju iznenada. Njima često prethode godine narušenih porodičnih odnosa, psihološke kontrole, konflikata i različitih oblika nasilja koji ostaju neprepoznati ili neprijavljeni. Zbog toga se okolnosti nasilja često mogu razumjeti tek detaljnom analizom cjelokupnog porodičnog sistema.

Važno!!!

Nasilje u porodici gotovo nikada nije posljedica jednog događaja. Najčešće predstavlja dugotrajan obrazac ponašanja koji se razvija mjesecima ili godinama!

Zašto nasilje često ostaje skriveno?

Sve češće o nasilju govore žrtve, stručnjaci, institucije i mediji. Ponašanja koja su nekada bila opravdavana kao „porodična stvar“, „bračna svađa“ ili „način disciplinovanja djece“ danas se mnogo jasnije prepoznaju kao neprihvatljivi oblici nasilja.

Istovremeno, stvarni oblici porodičnog nasilja i dalje vrlo često ostaju skriveni unutar porodičnog sistema.

Najčešći razlozi zbog kojih žrtve ne prijavljuju nasilje su:

• strah od nasilnika,
• emocionalna vezanost,
• finansijska zavisnost,
• zajednička djeca,
• osjećaj stida,
• strah od osude okoline,
• nepovjerenje u institucije,
• nada da će se nasilnik promijeniti.

Nije svaki konflikt nasilje

U svakom partnerskom i porodičnom odnosu postoje neslaganja, svađe i konflikti. Samo postojanje konflikta ne znači da postoji nasilje. Kod uobičajenog konflikta obje osobe, uprkos ljutnji i neslaganju, zadržavaju relativno ravnopravan položaj. Imaju mogućnost izraziti vlastite potrebe, suprotstaviti se drugoj strani i donositi odluke bez straha od posljedica.

Kod nasilnog odnosa situacija je drugačija. Nasilje podrazumijeva uspostavljanje odnosa moći, kontrole i dominacije jedne osobe nad drugom, pri čemu se druga osoba postepeno dovodi u stanje straha, podređenosti ili zavisnosti.

Zbog toga nasilje nije potrebno procjenjivati isključivo prema tome da li su nastale fizičke povrede. Mnogo važnije pitanje jeste da li neki član porodice živi u stalnom strahu od reakcije drugog člana porodice i zbog tog straha mijenja svoje ponašanje.

Konflikt i nasilje nisu isto!!!

Kada prijava nasilja ne znači nužno da postoji obrazac nasilja?

Jedan izolovani incident u porodici ne može se u svakom slučaju smatrati nasiljem!

Posljednjih godina primjetna je tendencija povećanog broja prijava nasilja u situacijama kada partneri više ne mogu funkcionisati u zajedničkom životu ili kada njihovi konflikti eskaliraju. Takve prijave zahtijevaju hitnu reakciju institucija, ali istovremeno otvaraju pitanje da li prijavljeno ponašanje predstavlja obrazac porodičnog nasilja ili pojedinačni konflikt. Preuranjena identifikacija konflikta kao nasilja u porodici nosi sa sobom rizik od nanošenja brojnih posljedica porodici i društvu.

Nije rijetkost da osoba koja je prijavila nasilje kasnije povuče prijavu ili izmijeni svoj iskaz. Dešava se i da se nakon pojedinačnog konflikta porodični odnosi privremeno stabilizuju. S druge strane, postoje porodice u kojima se ciklus nasilja nastavlja godinama, pri čemu svaka nova epizoda postaje ozbiljnija od prethodne.

Sama činjenica da je nasilje prijavljeno ukazuje da se porodica nalazi u ozbiljnoj krizi i da su joj potrebni stručna procjena, podrška i tretman. Međutim, svaka prijava nasilja ne znači automatski da postoji obrazac porodičnog nasilja niti da je počinjeno krivično djelo. Zato je bolje kada porodica prijavi nasilje stručnjacima mentalnog zdravlja, a ne policiji. Policija mora reagovati u okviru svojih zakonskih okvira, a to podrazumijeva da mora postupati po prijavi i dalje proslijediti saznanja i zabilješke do kojih dođu drugim nadležnim institucijama (sudu, tužilaštvu). U policiji često nisu zaposleni stručnjaci mentalnog zdravlja, a policijski službenici nisu dovoljno edukovani za pružanje psihološke pomoći i savjeta, već postupaju u okviru svojih nadležnosti.

Zašto je stručna psihološka procjena važna?

U pojedinim predmetima naknadna stručna procjena pokaže da prijavljeno ponašanje nije predstavljalo obrazac porodičnog nasilja u psihološkom i forenzičkom smislu. Istovremeno, dešava se da stvarni nasilnici godinama ostanu neprepoznati, iako je rizik od ponavljanja nasilja izrazito visok.

Zbog toga policija, tužilaštva, sudovi, centri za socijalni rad i druge institucije koje postupaju po prijavama nasilja trebaju raspolagati stručnim timovima koji će procjenjivati rizik od ponavljanja nasilja, psihološke posljedice kod članova porodice i ukupno funkcionisanje porodičnog sistema. Ako takvi timovi ne postoje, onda institucije mogu angažovati timove i/ili pojedince sudskih vještaka, koji mogu izvršiti detaljniju procjenu porodičnog sistema. Međutim, ponekad su situacije urgentne, a vještaci nedostupni. Ovaj problem bi se institucionalno mogao riješiti formiranjem stručnih dežurnih službi ili telefona u smislu pružanja psihološke hitne pomoći u kriznim situacijama.

Jedan od najvažnijih pokazatelja visokog rizika predstavlja postojanje ranijih oblika nasilja. Posebno značajan indikator jesu psihološke posljedice kod djece i partnera. Kada se kod njih uoče trajni strah, osjećaj nesigurnosti, anksioznost ili drugi simptomi povezani sa porodičnim odnosima, to predstavlja ozbiljan pokazatelj da nasilje nije izolovan događaj, već obrazac koji se ponavlja i zahtijeva hitnu stručnu intervenciju, koja nije jednokratna, već dugoročna.

Nasilje nije samo fizičko

Kada se govori o nasilju u porodici, većina ljudi najprije pomisli na fizičko nasilje. Međutim, nasilni odnos može postojati i bez vidljivih fizičkih povreda. Upravo je psihičko nasilje jedan od najčešćih, ali i najteže dokazivih oblika porodičnog nasilja. Iako često ne ostavlja vidljive tragove na tijelu, može izazvati ozbiljne i dugotrajne posljedice po psihičko zdravlje žrtve, posebno djece koja odrastaju u takvom porodičnom okruženju.

Psihičko nasilje može uključivati kontinuirano vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, zastrašivanje, ucjenjivanje, kontrolisanje, izolovanje od porodice i prijatelja, omalovažavanje ili stvaranje osjećaja bezvrijednosti. U psihološkom smislu, ono često uključuje i različite oblike manipulacije kojima se kod žrtve postepeno razvijaju osjećaji bespomoćnosti, nesigurnosti i psihološke iscrpljenosti.

Psihičko nasilje i otuđivanje djece od roditelja

Poseban oblik psihičkog zlostavljanja predstavlja otuđivanje djece od roditelja u postupcima visokokonfliktnih razvoda. Takvi oblici psihološkog nasilja ne moraju biti praćeni fizičkom agresijom, već se zasnivaju isključivo na dugotrajnoj manipulaciji članovima porodice.

Najčešće se radi o već postojećem obrascu psihičkog zlostavljanja između partnera koji se, nakon prekida zajedničkog života, prenosi na djecu. Djeca tada mogu postati emocionalni saveznici jednog roditelja, razviti konflikt lojalnosti i postepeno usvajati negativnu sliku o drugom roditelju, pri čemu ga počinju odbacivati ili demonizovati.

Iako je psihičko nasilje često teško dokazati isključivo pravnim sredstvima, iz psihološke perspektive ono se može prepoznati detaljnom analizom funkcionisanja cijelog porodičnog sistema. Upravo zbog toga forenzičko psihološko vještačenje, a u složenijim predmetima i timsko psihološko-psihijatrijsko vještačenje, ima značajnu ulogu u razjašnjavanju ovakvih slučajeva.

Važno!!!

Psihičko nasilje ne mora ostaviti nijednu fizičku povredu, ali može ostaviti trajne posljedice na emocionalni razvoj djece, partnerske odnose i psihičko zdravlje žrtve.

Seksualno nasilje

Pored psihičkog nasilja, u porodici se mogu javiti i seksualno, ekonomsko i drugi oblici kontrolišućeg ponašanja koji gotovo uvijek uključuju elemente psihičkog zlostavljanja.

Seksualno nasilje podrazumijeva prisiljavanje partnera na seksualni odnos bez dobrovoljnog pristanka, ali i seksualno zlostavljanje djece od strane roditelja ili drugih članova porodice.

Nažalost, ovakvi oblici nasilja često ostaju prešućeni. Djeca koja prijavljuju seksualno zlostavljanje nerijetko nailaze na nepovjerenje okoline, umanjivanje njihovih iskaza ili komentare da „izmišljaju“, „lažu“ ili da je o takvim temama „sramota govoriti“. Takve reakcije dodatno pojačavaju osjećaj stida, straha i bespomoćnosti, zbog čega mnoga djeca odustaju od prijavljivanja ili nastavljaju živjeti sa traumom.

Treba naglasiti da seksualno nasilje ne podrazumijeva isključivo penetraciju ili dovršen seksualni čin. Ono obuhvata i različite bludne radnje i druga ponašanja seksualnog karaktera usmjerena na zadovoljavanje seksualnih potreba odrasle osobe.

Sudsko-psihološka vještačenja seksualnih delikata predstavljaju jedan od najsloženijih oblika forenzičke procjene, zbog čega u velikom broju slučajeva najbolje odgovore sudovima daju timska psihološko-psihijatrijska vještačenja. U pogledu takvih vještačenja, preporuka je da timovi vještaka analiziraju kako žrtvu nasilja i onoga koji je prijavljen za nasilje, a ne samo žrtvu.

Forenzička praksa pokazuje da se tokom istražnih i sudskih postupaka žrtve seksualnih delikata dovode u veoma neravnopravan položaj, pa se tako izlažu brojnim vještačenjima, dok se vještačenje seksualnih nasilnika radi izuzetno ili pred kraj postupka, kada je žrtva u potpunosti iscrpljena. Veoma često žrtvama se ne pruža ni adekvatna pravna zaštita od nasilnika, te se primorava da o seksualnim iskustvima s nasilnikom priča pred grupom nepoznatih odraslih ljudi. Ako se radi o djeci, onda se u takvim predmetima mora postupati s posebnim razvojnim pristupom, što veoma često izostaje.

Ispitivanje djece tokom istraživanja seksualnih delikata zahtijeva razvojno primjeren i prilagođen pristup uz adekvatno prisustvo osobe od povjerenja uz dijete za sve vrijeme trajanja postupka i istrage. Preporučljivo je da to bude stručna osoba s kojom dijete ostvaruje najbolji transfer, tj. koju dijete najradije prihvata kao osobu od povjerenja. Idealno u ovim postupcima jeste da isti tim psihologa i psihijatra procjenjuje i žrtvu i osumnjičenog, zato što se tada dobija kompletnija slika ne samo predmetnog krivičnog djela, nego i postojanje obrasca seksualnog zlostavljanja, ako je ono postojalo i prije prijave. Takođe se procjenjuje i rizik od ponavljanog seksualnog nasilja kod predatora.

Ekonomsko nasilje

Ekonomsko nasilje ogleda se u kontrolisanju finansijskih potreba partnera ili drugih članova porodice, uskraćivanju pristupa novcu, zabrani zaposlenja ili onemogućavanju da osoba samostalno raspolaže vlastitim prihodima. U balkanskoj kulturi, još uvijek postoje porodice u kojima se praktikuju ovakvi tradicionalni pristupi: suprug je zaposlen i materijalno privređuje, a supruga je majka i brine se o domaćinstvu, ali joj nije dozvoljeno da radi ili se njene finansije koje zarađuje kontrolišu od strane partnera.

U sudsko-psihološkim vještačenjima procjenjuju se stvarni radni kapaciteti članova porodice, njihov odnos prema radu i finansijskim obavezama, kao i način na koji se ekonomska zavisnost koristi kao sredstvo kontrole ili manipulacije unutar porodičnih odnosa.

Digitalna kontrola i nasilje

Savremene tehnologije otvorile su nove mogućnosti za kontrolisanje partnera i drugih članova porodice. Takva ponašanja mogu uključivati neprestano provjeravanje gdje se osoba nalazi, zahtijevanje fotografija kao „dokaza“, kontrolisanje mobilnog telefona i društvenih mreža, praćenje lokacije, traženje lozinki ili kontinuirano uznemiravanje velikim brojem poziva i poruka.

U početku se neka od ovih ponašanja mogu pogrešno tumačiti kao izraz ljubavi, brige ili zainteresovanosti. Međutim, granica između zdrave partnerske bliskosti i nasilne kontrole nalazi se upravo u poštovanju slobode druge osobe, njenog prava na privatnost i mogućnosti da bez straha donosi vlastite odluke.

Ljubomora kao faktor rizika za nasilje

Ljubomora je složena emocija koja uključuje ljubav, strah, tugu, ljutnju, anksioznost, nesigurnost, povrijeđenost i stid. Određen intenzitet ljubomore može predstavljati normalnu emocionalnu reakciju kada postoji stvarna prijetnja partnerskom odnosu i kada nakon razrješenja situacije spontano prestaje.

Mnogo ozbiljniji problem predstavlja patološka ljubomora, koja se ne zasniva na objektivnim dokazima, već na trajnim sumnjama i potrebi za stalnom kontrolom partnera. Takvi obrasci uključuju provjeravanje telefona, ispitivanje, ograničavanje kontakata sa drugim ljudima, nadzor kretanja i različite oblike prisilne kontrole.

Patološka ljubomora predstavlja jedan od značajnih faktora rizika za razvoj psihičkog i fizičkog nasilja u partnerskim odnosima. Kada je udružena sa zloupotrebom alkohola ili drugih psihoaktivnih supstanci, rizik od eskalacije nasilnog ponašanja dodatno se povećava.

Stručno zapažanje

Ljubomora sama po sebi nije dokaz ljubavi. Kada preraste u potrebu za stalnom kontrolom, ograničavanjem slobode i narušavanjem privatnosti partnera, ona predstavlja ozbiljan faktor rizika za razvoj nasilja u partnerskom odnosu.

Kako nastaje nasilni odnos?

Nasilni odnosi rijetko počinju teškim fizičkim nasiljem. Mnogo češće razvijaju se postepeno, gotovo neprimjetno. U početku se mogu pojaviti ljubomora, posesivnost, potreba za kontrolom ili zahtjevi da partner promijeni način oblačenja, društvo, način komunikacije ili svakodnevne navike. Takva ponašanja se često pogrešno tumače kao znak ljubavi, brige ili privrženosti.

Vremenom se granice prihvatljivog ponašanja postepeno pomjeraju. Kontrola postaje intenzivnija, pojavljuju se vrijeđanje, ponižavanje, prijetnje, izolacija od porodice i prijatelja, kontrolisanje finansija, uništavanje ličnih stvari, a kod pojedinih odnosa i fizičko ili seksualno nasilje.

Problem je u tome što se žrtva na ovakve promjene često prilagođava postepeno. Ono što bi na početku veze bilo potpuno neprihvatljivo, nakon nekoliko godina može postati dio svakodnevnog života. Osoba počinje mijenjati vlastito ponašanje kako bi spriječila novu svađu ili nasilnu reakciju partnera. Mogu se pojaviti ovakve misli i stavovi:

„Neću to reći jer će se naljutiti.“

„Neću izaći jer znam šta će se dogoditi.“

„Bolje da prešutim.“

„Samo da danas bude mir.“

Kada osoba počne organizovati vlastiti život prvenstveno prema tome kako izbjeći reakciju partnera, odnos je već ozbiljno narušen. U takvim okolnostima nasilje postaje svakodnevna rutina, a žrtva često nije ni svjesna koliko su njene granice postepeno pomjerene.

Zašto žrtva jednostavno ne ode?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja koje postavljaju članovi porodice, prijatelji i šira javnost. Međutim, ono ne odražava psihološku stvarnost nasilnog odnosa.

Između žrtve i nasilnika često postoje ljubav, zajednička prošlost, djeca, finansijska zavisnost, zajednički dom, ali i snažna emocionalna povezanost. Upravo zbog toga odlazak iz nasilnog odnosa rijetko predstavlja jednostavnu odluku.

Dodatni problem je što nasilnik nije nasilan svakog trenutka. Nakon epizode nasilja može pokazivati kajanje, nježnost i obećavati promjenu. Onda se izgovaraju ovakve floskule:

„Nikada više.“

„Ne znam šta mi se dogodilo.“

„Promijeniću se.“

„Bez tebe ne mogu živjeti.“

Takvi periodi mogu kod žrtve obnoviti nadu da će se partner promijeniti i da se „vratio onaj stari“. Međutim, nakon određenog vremena ponovo se javljaju napetost, kontrola i novi oblici nasilja. Tako nastaje začarani krug iz kojeg je psihološki mnogo teže izaći nego što to izgleda osobi koja odnos posmatra sa strane.

Zašto se žrtve često vraćaju nasilniku?

Iz perspektive psihologije učenja, nakon nasilja često slijedi period izvinjavanja, pažnje, nježnosti i privremenog poboljšanja odnosa. Takve promjene kod žrtve mogu stvoriti očekivanje da će se nasilnik zaista promijeniti ukoliko još jednom dobije priliku.

Na taj način razvija se snažna emocionalna vezanost za odnos koji istovremeno izaziva i patnju i nadu. Upravo zbog toga mnoge žrtve više puta napuštaju nasilnika i ponovo mu se vraćaju. Takvo ponašanje ne predstavlja slabost karaktera, već posljedicu složenih psiholoških procesa koji nastaju tokom dugotrajnog života u nasilnom odnosu.

Seksualizacija nasilja

Kod pojedinih nasilnih partnerskih odnosa može doći i do seksualizacije nasilja. To znači da nakon epizode nasilja slijedi seksualni odnos koji privremeno smanjuje napetost između partnera i stvara osjećaj prividnog pomirenja.

Važno je naglasiti da seksualni odnos u takvim okolnostima ne predstavlja rješenje problema niti dokaz da je nasilje prestalo. Naprotiv, može postati dio obrasca kojim se održava nasilni odnos.

U pojedinim slučajevima nasilje može postati povezano sa seksualnim uzbuđenjem kod počinioca, dok kod žrtve seksualni odnos može predstavljati pokušaj očuvanja veze, izbjegavanja novog nasilja ili emocionalnog pomirenja. Takvi obrasci zahtijevaju pažljivu psihološku i psihijatrijsku procjenu, jer mogu predstavljati složene oblike partnerske psihopatologije.

Nasilje i djeca

Jedna od najvećih zabluda jeste da dijete nije žrtva nasilja ako nasilnik fizički ne napada upravo dijete.

Dijete koje sluša prijetnje, posmatra kako jedan roditelj ponižava ili fizički napada drugog, skriva se tokom svađa ili pokušava zaštititi jednog roditelja od drugog odrasta u nasilnom porodičnom sistemu. Takvo dijete nije samo svjedok nasilja nego i njegova neposredna žrtva.

Izloženost nasilju može kod djeteta dovesti do razvoja:

• straha i osjećaja trajne nesigurnosti;
• anksioznosti i pojačane opreznosti;
• problema sa spavanjem;
• teškoća u koncentraciji i školskom funkcionisanju;
• agresivnog ili izrazito povučenog ponašanja;
• osjećaja krivice i bespomoćnosti;
• teškoća u uspostavljanju kasnijih emocionalnih odnosa;
• regresivnih ponašanja, poput noćnog mokrenja ili gubitka ranije usvojenih razvojnih sposobnosti.

Kod pojedine djece mogu se javiti i teškoće u kontroli mokrenja i pražnjenja crijeva, posebno kada su izložena intenzivnom strahu, dugotrajnoj napetosti i nepredvidivim reakcijama odraslih.

VAŽNO

Dijete ne mora biti fizički napadnuto da bi bilo žrtva nasilja. Samo odrastanje u atmosferi straha, prijetnji, ponižavanja i agresije može ostaviti ozbiljne posljedice na njegov emocionalni i psihološki razvoj.

Kada nasilje postane model ljubavi

Posebno je opasno kada dijete počne vjerovati da su kontrola, ljubomora, ponižavanje i agresija uobičajeni dijelovi bliskog odnosa.

Porodica je prvo mjesto na kojem dijete uči šta znači biti partner, roditelj i član zajednice. Ukoliko odrasta u porodici u kojoj se moć uspostavlja prijetnjama, zastrašivanjem ili nasiljem, postoji rizik da takve obrasce počne doživljavati kao normalne, a onda ih primjenjivati u odrasloj dobi kao normativne.

Posljedice se zato ne završavaju prestankom pojedinačnog nasilnog događaja. One mogu uticati na razvoj ličnosti, emocionalnu sigurnost i buduće partnerske odnose djeteta.

Sindrom tučenog djeteta

Sindrom tučenog djeteta predstavlja medicinsko-forenzički i psihološki koncept kojim se opisuje obrazac ponavljanog fizičkog zlostavljanja djeteta od strane roditelja, staratelja ili druge osobe odgovorne za njegovu zaštitu i čuvanje. Koncept su u stručnoj literaturi opisali Kempe i saradnici 1962. godine, ukazujući na karakterističan obrazac povreda koje se ne mogu uvjerljivo objasniti slučajnim nezgodama.

Danas se izraz „sindrom tučenog djeteta“ koristi rjeđe nego ranije. Češće se govori o fizičkom zlostavljanju djeteta, čime se naglašava da nasilje nad djecom ne uključuje samo vidljive tjelesne povrede nego i dugoročne razvojne, emocionalne i psihološke posljedice.

Pokazatelji mogućeg fizičkog zlostavljanja djeteta

Sumnju na fizičko zlostavljanje mogu izazvati:

• višestruke povrede različite starosti;
• modrice, hematomi, opekotine ili prijelomi u različitim fazama zarastanja;
• povrede na neuobičajenim mjestima, poput leđa, vrata, unutrašnje strane bedara, nadlaktica ili stražnjice;
• ponavljani dolasci u zdravstvene ustanove zbog novih povreda;
• objašnjenja odraslih koja nisu u skladu sa vrstom i težinom povrede;
• mijenjanje objašnjenja o načinu nastanka povrede;
• odgađanje traženja medicinske pomoći;
• prisutnost znakova zanemarivanja, poput neuhranjenosti, loše higijene ili neadekvatne odjeće.

Kod težih oblika fizičkog zlostavljanja mogu nastati:

• potres ili kontuzija mozga;
• subduralni hematomi;
• povrede unutrašnjih organa;
• trajni invaliditet;
• smrtni ishod.

Psihološke posljedice fizičkog zlostavljanja

Djeca koja su dugotrajno izložena fizičkom nasilju često razvijaju složene psihološke reakcije.

Kod njih se mogu javiti:

• emocionalna otupljenost;
• osjećaj kao da se nasilje „dešava nekom drugom“;
• teškoće u regulaciji emocija;
• izražen osjećaj krivice;
• poremećaji privrženosti;
• pretjerana opreznost;
• nisko samopoštovanje i samopouzdanje;
• agresivni oblici ponašanja;
• povlačenje iz socijalnih odnosa;
• simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja.

Neka djeca pokušavaju psihološki potisnuti iskustvo nasilja ili ga doživljavaju sa emocionalne distance. Takve reakcije mogu predstavljati odbrambeni mehanizam kojim dijete pokušava podnijeti iskustvo koje prevazilazi njegove razvojne kapacitete.

Kod mlađe djece mogu se javiti regresivna ponašanja, poput noćnog mokrenja, poremećaja spavanja, pojačanog vezivanja za odrasle ili privremenog gubitka ranije usvojenih sposobnosti.

Forenzička procjena fizičkog zlostavljanja djeteta

U forenzičkoj psihologiji sindrom tučenog djeteta ne predstavlja samostalnu psihijatrijsku dijagnozu, nego forenzički konstrukt koji ukazuje na mogućnost da su povrede posljedica namjernog nasilja.

U takvim predmetima nije dovoljno utvrditi samo da je dijete fizički povrijeđeno. Potrebno je procijeniti:

• način nastanka povreda;
• vjerovatnoću da su povrede posljedica namjernog zlostavljanja;
• psihološke posljedice za dijete;
• rizik od ponavljanja nasilja;
• roditeljske kapacitete;
• funkcionisanje cjelokupnog porodičnog sistema;
• uticaj porodičnih odnosa na sigurnost i razvoj djeteta.

Forenzička procjena može uključivati analizu medicinske i druge dokumentacije, razvojnu anamnezu, forenzičke intervjue s djetetom, razgovore sa roditeljima i drugim važnim osobama, procjenu roditeljskih kapaciteta, psihološku opservaciju i analizu porodične psihodinamike.

Posebno je značajno uporediti iskaze različitih članova porodice, objektivne nalaze i ponašanje djeteta, umjesto zaključivanja na osnovu samo jednog izvora podataka.

STRUČNA NAPOMENA

Forenzički zaključak ne bi trebalo zasnivati na jednoj izjavi, jednoj povredi ili kratkoj opservaciji. Pouzdanija procjena zahtijeva metodološku triangulaciju više izvora podataka i analizu cjelokupnog porodičnog sistema.

Šta je potrebno razlikovati?

Prilikom procjene mogućeg fizičkog zlostavljanja potrebno je razlikovati:

• slučajne povrede;
• povrede povezane sa zdravstvenim stanjem djeteta;
• razvojno očekivane povrede;
• fizičko kažnjavanje;
• fizičko zlostavljanje;
• zanemarivanje;
• druge oblike nasilja nad djetetom.

Postojanje povrede samo po sebi ne daje odgovor na pitanje kako je povreda nastala. Istovremeno, odsustvo vidljive tjelesne povrede ne znači da dijete nije bilo izloženo nasilju ili ozbiljnom psihološkom ugrožavanju.

Najbolji interes djeteta i institucionalna zaštita

Institucije imaju obavezu reagovati kada postoji sumnja da je dijete izloženo nasilju. Hitna zaštita u pojedinim situacijama može biti neophodna i može spriječiti dalje nasilje ili spasiti život djeteta.

Međutim, svaka intervencija treba biti zasnovana na individualnoj procjeni rizika i najboljeg interesa djeteta.

Kod blažih ili izolovanih incidenata može nastati dodatni problem ukoliko institucije hitno poduzmu veoma restriktivne mjere, a zatim daljnje postupke vode sporo. Na primjer, dijete može biti odvojeno od jedinog primarnog staratelja i smješteno kod drugog člana porodice, dok istraga i sudski postupak traju mjesecima.

Dugotrajna neizvjesnost, promjena mjesta boravka, prekid odnosa sa primarnim starateljem i nedostatak jasnog plana mogu predstavljati dodatni razvojni rizik za dijete.

Zbog toga institucionalna zaštita mora biti:

• hitna kada postoji neposredna opasnost;
• proporcionalna utvrđenom riziku;
• vremenski ograničena i redovno preispitivana;
• usmjerena na sigurnost i emocionalnu stabilnost djeteta;
• praćena psihološkom podrškom djetetu i porodici.

NAJBOLJI INTERES DJETETA

Cilj institucionalne intervencije nije samo zaustaviti nasilje nego i spriječiti da način zaštite proizvede nove psihološke i razvojne posljedice za dijete.

Posebno složeni forenzički slučajevi

Procjena nasilja nad djecom posebno je složena u postupcima visokokonfliktnih razvoda.

U pojedinim predmetima jedan roditelj može iznositi neutemeljene ili preuveličane tvrdnje o nasilju drugog roditelja. Mogu postojati i pokušaji uticaja na iskaz djeteta, manipulacije njegovim sjećanjima ili korištenja zdravstvenih pregleda i prijava radi ostvarivanja prednosti u postupku roditeljskog staranja.

Takve mogućnosti ne smiju biti razlog da se iskaz djeteta unaprijed odbaci. Isto tako, svaka tvrdnja o nasilju ne smije se automatski prihvatiti bez stručne provjere.

Zadatak forenzičke procjene jeste da pažljivo ispita sve raspoložive hipoteze i utvrdi koja je od njih najviše podržana cjelokupnim nalazima.

Pouzdana procjena zahtijeva:

• integrativni razvojno-forenzički pristup;
• sistemsku procjenu porodičnih odnosa;
• analizu dokumentacije;
• odvojene razgovore s članovima porodice;
• opservaciju interakcija;
• procjenu mogućeg uticaja odraslih na iskaz djeteta;
• analizu dosljednosti i razvojne primjerenosti iskaza;
• procjenu alternativnih objašnjenja.

Površne, kratke i pojednostavljene opservacije nose rizik pogrešnog tumačenja veoma složenih porodičnih odnosa.

Porodica kao sistem

Porodični odnosi ne mogu se svesti samo na osobine ličnosti roditelja i djece. Potrebno je procijeniti njihove međusobne interakcije, porodične uloge, granice, saveze, konflikte, način donošenja odluka i pojedinačni doprinos svakog člana funkcionisanju porodice.

U pojedinim procjenama korisno je posmatrati porodicu i bez prisustva jednog člana kako bi se sagledalo na koji način njegovo prisustvo ili odsustvo mijenja ponašanje ostalih članova sistema.

U balkanskom društvenom kontekstu posebno je značajan uticaj višegeneracijskih porodičnih odnosa. Djedovi, nane, bake i drugi članovi proširene porodice često imaju snažnu ulogu u partnerskim odnosima, roditeljstvu i odlukama koje se odnose na djecu.

Zbog nejasnih međugeneracijskih granica konflikti između odraslih mogu se prenositi na djecu i naredne generacije. Takvi transgeneracijski obrasci mogu značajno uticati na porodično nasilje, konflikte lojalnosti i psihološki razvoj djeteta.

STRUČNA PORUKA

Dijete treba posmatrati kao dio cjelokupnog porodičnog sistema. Pouzdana procjena djetetove sigurnosti zahtijeva razumijevanje ne samo pojedinačnog događaja nego i odnosa, uloga, saveza i konflikata koji oblikuju djetetov svakodnevni život.

Zašto nasilnici vrše nasilje?

Ne postoji jedinstven psihološki profil osobe koja vrši nasilje. Uzroci nasilnog ponašanja mogu biti različiti i najčešće nastaju međusobnim djelovanjem osobina ličnosti, ranijih iskustava, porodičnih obrazaca, socijalnog okruženja i trenutnih okolnosti.

Kod nekih osoba prisutne su izražena potreba za kontrolom, patološka ljubomora, emocionalna nezrelost, impulsivnost, niska tolerancija na frustraciju ili teškoće u regulaciji ljutnje i agresivnih impulsa. Kod drugih mogu postojati izražene narcističke, antisocijalne ili druge disfunkcionalne crte ličnosti, zloupotreba alkohola i psihoaktivnih supstanci ili naučeni obrasci ponašanja iz porodice porijekla.

Važno je naglasiti da psihički poremećaj nije nužan uslov za nasilje. Većina osoba sa psihičkim smetnjama nije nasilna, kao što ni svaka osoba koja vrši nasilje nema psihički poremećaj.

VAŽNO

Razumijevanje psiholoških uzroka nasilnog ponašanja ne znači njegovo opravdavanje. Odgovornost za nasilje pripada osobi koja ga vrši.

Alkohol i psihoaktivne supstance

Alkohol može smanjiti samokontrolu, povećati impulsivnost i pojačati intenzitet već postojećih agresivnih obrazaca. Međutim, alkohol sam po sebi ne predstavlja potpuno objašnjenje niti opravdanje za nasilje.

Kod pojedinih osoba nasilno ponašanje javlja se gotovo isključivo u stanju alkoholisanosti ili pod uticajem drugih psihoaktivnih supstanci. U takvim slučajevima liječenje bolesti zavisnosti predstavlja važan dio prevencije budućeg nasilja.

Ipak, prestanak konzumiranja alkohola ne dovodi automatski do promjene nasilnih obrazaca ukoliko su prisutne izražene potrebe za dominacijom, patološka ljubomora, neprijateljski stavovi prema partneru ili duboko ukorijenjene crte ličnosti.

Zbog toga tretman treba obuhvatiti i:

• liječenje bolesti zavisnosti;
• razvoj samokontrole;
• prepoznavanje okidača za nasilje;
• promjenu uvjerenja kojima se nasilje opravdava;
• razvoj nenasilnih načina rješavanja konflikata;
• rad na odgovornosti za vlastito ponašanje.

STRUČNA NAPOMENA

Alkohol najčešće djeluje kao faktor koji pojačava postojeći rizik. On može ubrzati eskalaciju nasilja, ali ne stvara sam po sebi sve psihološke obrasce koji nasilje održavaju.

Ličnost i agresivni obrasci ponašanja

Kod nekih počinilaca nasilja agresivnost nije samo reakcija na pojedinačni konflikt, nego relativno stabilan obrazac ponašanja ili crta ličnosti. Takve osobe mogu imati sniženu toleranciju na frustraciju, teško prihvatati odbijanje, doživljavati partnerovu samostalnost kao prijetnju ili smatrati da imaju pravo kontrolisati druge članove porodice.

Posebno rizičan obrazac postoji kada se agresivnost povezuje sa:

• potrebom za dominacijom;
• nedostatkom empatije;
• prebacivanjem odgovornosti na žrtvu;
• minimiziranjem posljedica nasilja;
• rigidnim uvjerenjima o ulozi muškarca, žene i djece;
• ranijim nasilnim ponašanjem;
• prijetnjama i proganjanjem;
• dostupnošću oružja;
• zloupotrebom alkohola ili droga.

Kod takvih osoba sama kazna ne mora dovesti do promjene ponašanja. Potrebni su strukturirani tretmanski programi usmjereni na preuzimanje odgovornosti, promjenu stavova i razvoj kontrole ponašanja.

Naučeni obrasci iz porodice porijekla

Nasilno ponašanje može biti povezano i sa iskustvima iz ranog porodičnog okruženja.

Dijete koje odrasta u porodici u kojoj se konflikti rješavaju vrijeđanjem, prijetnjama, fizičkom silom ili ponižavanjem može takve obrasce početi doživljavati kao uobičajene. To ne znači da će svako dijete koje je bilo izloženo nasilju kasnije postati nasilno, ali iskustvo nasilja može povećati rizik ukoliko nisu razvijeni drugačiji načini regulacije emocija i rješavanja sukoba.

Djeca često uče posmatranjem odraslih. Zbog toga ponašanje djeteta može predstavljati važan pokazatelj načina na koji funkcioniše njegov porodični sistem.

Primjerice, kada malo dijete udara, prijeti ili oponaša agresivne obrasce, nije dovoljno samo kazniti njegovo ponašanje. Potrebno je ispitati gdje je takav obrazac vidjelo, šta njime pokušava izraziti i kakvoj je porodičnoj dinamici izloženo.

Društveni i transgeneracijski uticaji

Na nasilno ponašanje mogu uticati i širi društveni obrasci. Na prostoru Balkana generacije su bile izložene ratovima, društvenim traumama, prisilnim migracijama, gubicima i različitim oblicima kolektivnog nasilja. Takva iskustva mogu doprinijeti normalizaciji agresivnih načina rješavanja konflikata, posebno kada trauma nije psihološki obrađena i kada se prenosi kroz porodične i društvene odnose.

U pojedinim sredinama i dalje su prisutna uvjerenja da se autoritet dokazuje silom, da je ponižavanje prihvatljiv način uspostavljanja dominacije ili da je nasilje unutar porodice privatna stvar.

Međutim, društveno ili porodično porijeklo nekog obrasca ne oslobađa pojedinca odgovornosti. Većina ljudi izloženih teškim životnim iskustvima ne postaje nasilna.

KLJUČNA PORUKA

Nasilje nastaje djelovanjem više faktora, ali nijedan od njih ne predstavlja automatsko opravdanje za nasilno ponašanje.

Uticaj medija i nasilnih sadržaja

Djeca i mladi danas su svakodnevno izloženi nasilnim sadržajima putem televizije, interneta, društvenih mreža, videoigara i drugih digitalnih platformi. Sama izloženost nasilnim sadržajima ne znači da će dijete razviti nasilno ponašanje. Rizik se povećava kada dijete:

• sadržaje prati bez nadzora odraslih;
• ne razumije razliku između fikcije i stvarnih posljedica nasilja;
• već živi u konfliktnoj ili nasilnoj porodici;
• nema razvijene sposobnosti emocionalne regulacije;
• nasilje počinje doživljavati kao poželjan način sticanja moći i statusa.

Preventivni programi zato ne bi trebali biti usmjereni samo na zabranu sadržaja, nego i na razvoj medijske pismenosti, empatije, samokontrole i nenasilnog rješavanja konflikata.

Krug nasilja – zašto se nasilje ponavlja?

Jedno od najvažnijih pitanja jeste zbog čega se nasilje u mnogim porodicama ponavlja uprkos obećanjima da se više nikada neće dogoditi.

U praksi se često uočava obrazac koji se naziva krug nasilja ili ciklus nasilja. On se najčešće sastoji od faze rasta napetosti, otvorenog nasilja i privremenog kajanja ili smirivanja odnosa.

1. Faza rasta napetosti

U prvoj fazi postepeno raste napetost između partnera.

Povećava se razdražljivost, javljaju se učestalije kritike, ljubomora, kontrolisanje, vrijeđanje i verbalni sukobi. Žrtva obično pokušava izbjeći eskalaciju prilagođavajući vlastito ponašanje i nastojeći da „ne izazove“ nasilnu reakciju.

Može početi pažljivo birati riječi, izbjegavati određene teme, otkazivati kontakte sa drugim ljudima ili preuzimati odgovornost za raspoloženje partnera.

Bez obzira na takve pokušaje, napetost često nastavlja rasti.

„Bolje da ništa ne kažem.“
„Moram paziti kako će reagovati.“
„Samo da večeras ne bude problema.“

Kada cijela porodica svoje ponašanje organizuje prema emocionalnom stanju jednog člana, porodični sistem postaje podređen njegovoj nestabilnosti i mogućim nasilnim reakcijama.

2. Faza otvorenog nasilja

Nakon rasta napetosti dolazi do otvorene epizode nasilja. Nasilje može biti:

• verbalno;
• psihičko;
• fizičko;
• seksualno;
• ekonomsko;
• digitalno;
• usmjereno na uništavanje stvari ili prijetnje drugim članovima porodice.

Svaki oblik nasilja uključuje i psihološke posljedice, čak i kada fizičke povrede nisu prisutne.

Kod djece koja prisustvuju nasilju često se razvijaju intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti, konfuzija i gubitak osjećaja sigurnosti. Dijete može pokušavati zaštititi jednog roditelja, preuzeti odgovornost za konflikt ili vjerovati da je svojim ponašanjem izazvalo nasilje.

3. Faza kajanja i prividnog smirenja

Nakon nasilnog događaja kod dijela počinilaca slijedi faza kajanja. Počinilac može izražavati žaljenje, obećavati promjenu, pokazivati nježnost, kupovati poklone ili pokušavati obnoviti emocionalnu i seksualnu bliskost.

„Nikada se više neće ponoviti.“
„Izgubio sam kontrolu.“
„Promijeniću se.“
„Sve će od sada biti drugačije.“

Ova faza kod žrtve često obnavlja nadu da će nasilje prestati. Međutim, ukoliko ne dođe do stvarne promjene ponašanja i odgovarajućeg tretmana, napetost se ponovo počinje povećavati i ciklus se nastavlja.

Vremenom periodi prividnog mira mogu postajati sve kraći, dok nasilni incidenti postaju učestaliji, intenzivniji i opasniji.

VAŽNO

Izvinjenje nakon nasilja nije isto što i promjena. Promjena podrazumijeva preuzimanje odgovornosti, prekid opravdavanja nasilja i dugotrajan rad na obrascima ponašanja.

Kada posredovanje može pomoći?

U pojedinim porodičnim krizama prisustvo stručne i neutralne treće osobe može pomoći članovima porodice da smanje napetost, jasnije komuniciraju i pronađu nenasilne načine rješavanja konflikata.

Takvu ulogu mogu imati psiholog, psihijatar, porodični terapeut, socijalni radnik, medijator ili drugi edukovani stručnjak.

Međutim, partnersko ili porodično savjetovanje nije odgovarajuće u svakoj situaciji. Kada postoji ozbiljno nasilje, prijetnje, prisilna kontrola ili neposredna opasnost za žrtvu, prioritet moraju biti sigurnost, procjena rizika i odgovarajuće zaštitne mjere.

Bračno savjetovanje ne smije postati prostor u kojem se odgovornost za nasilje ravnomjerno raspoređuje između nasilnika i žrtve.

Kod ozbiljnog nasilja prvo se procjenjuje rizik i osigurava zaštita žrtve. Tek nakon toga može se razmatrati oblik psihološke ili porodične intervencije.

Uloga porodice, stručnjaka i institucija

Članovi šire porodice i prijatelji mogu imati važnu ulogu u pružanju podrške, ali njihova procjena često je opterećena emocijama, lojalnostima i porodičnim savezima. Zbog toga je u složenim slučajevima potrebna stručna i interdisciplinarna procjena. U zaštiti porodice mogu učestvovati:

• centri za socijalni rad;
• policija;
• tužilaštva i sudovi;
• stručnjaci mentalnog zdravlja;
• psiholozi i psihijatri;
• socijalni radnici;
• sudski vještaci;
• zdravstvene ustanove;
• obrazovne ustanove;
• specijalizirane službe i organizacije za zaštitu žrtava (sigurne kuće, nevladine organizacije i sl.).

Kada porodični konflikt dospije do institucija, to često znači da su unutrašnji kapaciteti porodice za njegovo rješavanje već ozbiljno oslabljeni.

Zadatak stručnjaka nije samo zaustaviti pojedinačni incident, nego procijeniti rizik, zaštititi žrtve, razumjeti funkcionisanje porodičnog sistema i predložiti intervencije koje mogu spriječiti ponavljanje nasilja.

STRUČNA PORUKA

Nasilje se rijetko može objasniti jednim uzrokom. Pouzdana procjena zahtijeva razumijevanje ličnosti počinioca, njegovih obrazaca ponašanja, porodične dinamike, zloupotrebe supstanci, društvenog okruženja i rizika od ponavljanja nasilja.

Procjena rizika od ponavljanja i eskalacije nasilja

U savremenoj forenzičkoj psihologiji nije dovoljno utvrditi samo da li se nasilje dogodilo. Jednako je važno procijeniti kolika je vjerovatnoća da će se ono ponoviti, postati učestalije ili eskalirati u teži oblik.

Procjena rizika predstavlja sistematsko razmatranje većeg broja međusobno povezanih faktora. Ona se ne zasniva na intuiciji niti na jednom izolovanom događaju, nego na analizi ranijeg ponašanja, aktuelne porodične dinamike, psiholoških karakteristika počinioca, položaja žrtve i djece te okolnosti koje mogu povećati ili smanjiti vjerovatnoću budućeg nasilja.

Faktori povećanog rizika

Posebna pažnja posvećuje se sljedećim pokazateljima:

• ranijim oblicima nasilnog ponašanja;
• učestalosti i intenzitetu nasilnih incidenata;
• postepenom pogoršavanju nasilja;
• prijetnjama smrću ili teškim povređivanjem;
• dostupnosti oružja;
• pokušajima gušenja ili davljenja partnera;
• izraženoj ljubomori i posesivnosti;
• proganjanju i praćenju žrtve;
• zloupotrebi alkohola ili drugih psihoaktivnih supstanci;
• kršenju ranije izrečenih zaštitnih mjera;
• prijetnjama samoubistvom ili ubistvom;
• odbijanju odgovornosti za vlastito ponašanje;
• prebacivanju krivice na žrtvu;
• izraženoj potrebi za kontrolom i dominacijom;
• ranijim nasilnim ponašanjima prema drugim osobama.

Nijedan pojedinačni faktor sam po sebi ne mora značiti da će se nasilje ponoviti. Međutim, istovremeno prisustvo više rizičnih faktora značajno povećava vjerovatnoću nove epizode nasilja.

VAŽNO!

Najpouzdaniji pokazatelj budućeg nasilja često je ranije nasilno ponašanje, posebno kada se njegovi intenzitet i učestalost postepeno povećavaju.

Prekid partnerskog odnosa kao period povećanog rizika

Jedan od najosjetljivijih perioda jeste vrijeme neposredno prije, tokom i nakon prekida partnerskog odnosa. Prekid veze ne znači nužno i prestanak nasilja. Naprotiv, kod pojedinih nasilnika upravo tada dolazi do intenziviranja kontrole, prijetnji, proganjanja ili pokušaja ponovnog uspostavljanja dominacije nad bivšim partnerom.

Osoba koja je ranije kontrolu ostvarivala unutar zajedničkog doma može prekid doživjeti kao gubitak moći. Zbog toga može pokušavati održati kontrolu putem telefonskih poziva, poruka, praćenja, prijetnji, finansijskih pritisaka, manipulacije djecom ili drugih oblika uznemiravanja. Poseban oprez potreban je kada su prisutni:

• ranije prijetnje smrću;
• dostupnost vatrenog ili drugog oružja;
• izrazita patološka ljubomora;
• proganjanje nakon prekida;
• odbijanje prihvatanja završetka odnosa;
• kršenje zaštitnih mjera;
• prijetnje samoubistvom povezane s odlaskom partnera;
• pokušaji gušenja ili davljenja u ranijim incidentima.

SIGURNOST NAKON PREKIDA

Procjena rizika ne završava utvrđivanjem da je nasilje počinjeno. Ona mora obuhvatiti i buduću sigurnost žrtve i djece, posebno tokom razdvajanja i nakon prekida zajedničkog života.

Šta obuhvata kvalitetna procjena rizika?

Kvalitetna procjena ne odgovara samo na pitanje da li je nasilje postojalo, nego i:

• koliko je bilo ozbiljno;
• da li se ponavljalo;
• da li postaje intenzivnije;
• postoje li prijetnje težim nasiljem;
• koliko je žrtva trenutno sigurna;
• jesu li djeca neposredno ili posredno ugrožena;
• prihvata li počinilac odgovornost;
• postoji li spremnost za tretman;
• koje zaštitne mjere mogu biti djelotvorne;
• koliko je vjerovatno kršenje izrečenih mjera.

Procjena rizika treba se redovno preispitivati jer se porodične okolnosti mogu brzo mijenjati. Nova prijetnja, prekid odnosa, gubitak posla, povećana konzumacija alkohola ili dostupnost oružja mogu značajno promijeniti ranije procijenjeni nivo opasnosti.

Djeca u konfliktu lojalnosti i nasilnim porodicama

Djeca koja odrastaju u porodicama obilježenim nasiljem često se nalaze u izrazito složenoj psihološkoj poziciji.

Ona mogu istovremeno voljeti oba roditelja, ali i svjedočiti njihovim međusobnim sukobima, prijetnjama, ponižavanju ili nasilju. Zbog toga se kod njih može razviti snažan konflikt lojalnosti.

Dijete tada osjeća da bi pokazivanjem ljubavi ili privrženosti prema jednom roditelju moglo izdati ili povrijediti drugog. Njegove autentične emocionalne potrebe postepeno se potiskuju, dok ponašanje sve više prilagođava očekivanjima odraslih.

Djeca u konfliktu lojalnosti mogu:

• pokušavati zaštititi jednog roditelja;
• skrivati informacije od drugog;
• mijenjati izjave zavisno od toga koji je roditelj prisutan;
• govoriti ono što vjeruju da odrasli žele čuti;
• preuzimati odgovornost za emocionalno stanje roditelja;
• pokušavati smirivati svađe;
• odbijati kontakte sa jednim roditeljem;
• osjećati krivicu kada im je lijepo sa drugim roditeljem;
• razviti agresivno ili izrazito povučeno ponašanje;
• pokazivati pretjeranu ozbiljnost i odgovornost;
• potiskivati vlastite potrebe kako bi zaštitila roditelja.

Neka djeca preuzimaju uloge koje razvojno ne pripadaju djeci. Postaju posrednici, glasnici, zaštitnici ili emocionalni oslonac jednom roditelju. Takva zamjena uloga može ozbiljno ugroziti njihov razvoj.

VAŽNO!

Dijete ne bi smjelo biti odgovorno za smirivanje roditelja, čuvanje njihovih tajni, prenošenje poruka niti donošenje odluke kojem roditelju treba biti lojalno.

Kada dijete postane sredstvo roditeljskog konflikta

Posebno zabrinjava kada roditelji dijete koriste kao sredstvo međusobnog sukoba. Dijete može biti izloženo pritiscima da:

• izabere jednu stranu;
• odbaci drugog roditelja;
• prenosi poruke i prijetnje;
• prikuplja informacije;
• potvrđuje tvrdnje jednog roditelja;
• skriva vlastite pozitivne emocije prema drugom roditelju;
• učestvuje u sudskim i porodičnim sukobima odraslih.

U takvim okolnostima dijete gubi osjećaj sigurnosti i povjerenja u obje roditeljske figure. Umjesto da roditelji štite dijete, ono postaje uključeno u konflikt koji ne može razumjeti niti emocionalno podnijeti.

Dugotrajna izloženost takvim obrascima može dovesti do anksioznosti, depresivnosti, emocionalne nestabilnosti, problema u ponašanju, poteškoća u školi i narušenog razvoja identiteta.

Autentična želja djeteta ili uticaj odraslih?

U porodičnim i sudskim postupcima često se postavlja pitanje šta dijete zaista želi. Međutim, izjava djeteta ne može se uvijek tumačiti odvojeno od porodičnog konteksta. Dijete može izražavati mišljenje pod uticajem straha, potrebe da zaštiti roditelja, želje da izbjegne konflikt ili dugotrajnog psihološkog uticaja odraslih.

Zbog toga je potrebno procijeniti:

• da li je izjava razvojno primjerena;
• koliko je spontana i dosljedna;
• da li dijete koristi izraze neuobičajene za svoju dob;
• mijenja li stav u prisustvu različitih roditelja;
• pokazuje li strah od posljedica vlastite izjave;
• odgovara li iskaz njegovom ponašanju i emocionalnim reakcijama;
• postoji li mogućnost direktnog ili indirektnog pritiska odraslih.

STRUČNA NAPOMENA

Cilj procjene nije osporiti mišljenje djeteta, nego razumjeti kako je ono nastalo i u kojoj mjeri odražava njegove autentične potrebe, iskustva i osjećaje.

Forenzička procjena konflikta lojalnosti

Procjena konflikta lojalnosti jedan je od najvažnijih segmenata porodičnih vještačenja.

Ona može uključivati:

• odvojene razgovore s djetetom i roditeljima;
• razvojnu i porodičnu anamnezu;
• psihološku opservaciju djeteta;
• opservaciju interakcije djeteta sa svakim roditeljem;
• analizu porodičnih saveza i granica;
• procjenu uticaja proširene porodice;
• analizu dokumentacije i ranijih izjava;
• poređenje verbalnog iskaza sa emocionalnim i ponašajnim reakcijama.

Takva procjena omogućava razlikovanje autentičnih želja djeteta od ponašanja nastalih pod uticajem straha, pritiska, manipulacije ili nerazriješenog roditeljskog konflikta.

Lažne prijave i forenzička procjena

U javnosti se često raspravlja o lažnim prijavama nasilja u porodici, posebno u postupcima razvoda i odlučivanja o roditeljskom staranju.

Svaka prijava nasilja mora se shvatiti ozbiljno i zahtijeva odgovarajuću institucionalnu reakciju. Istovremeno, stručna procjena mora ostati objektivna, nepristrasna i zasnovana na provjerljivim podacima.

Forenzički psiholog ne polazi od unaprijed formiranog stava da neka osoba govori istinu ili laže. Njegov zadatak nije zauzeti stranu, nego ispitati različite hipoteze i procijeniti koja je od njih najviše podržana cjelokupnim nalazima.

Šta se procjenjuje?

Forenzička procjena može obuhvatiti:

• vjerodostojnost i dosljednost iskaza;
• psihološku konzistentnost navoda;
• razvojnu primjerenost iskaza djeteta;
• postojanje ranijih prijava i incidenata;
• porodičnu i partnersku dinamiku;
• mogući interes pojedinih članova porodice;
• uticaj roditelja ili drugih odraslih na dijete;
• medicinsku, policijsku, sudsku i socijalnu dokumentaciju;
• psihološke posljedice kod navodne žrtve;
• ponašanje i emocionalne reakcije članova porodice;
• alternativna objašnjenja prijavljenih događaja.

Procjena se ne smije zasnivati na jednom razgovoru, jednoj izjavi ili subjektivnom utisku.

METODOLOŠKI PRINCIP

Pouzdana forenzička procjena zasniva se na metodološkoj triangulaciji, odnosno poređenju više nezavisnih izvora podataka.

Razlikovanje nasilja od visokokonfliktnog odnosa

Posebno je važno razlikovati stvarni obrazac nasilja od intenzivnog partnerskog konflikta. Kod visokokonfliktnih odnosa obje strane mogu biti izrazito ljutite, međusobno se optuživati i pokušavati ostvariti prednost u sudskom postupku. Međutim, visoka razina konflikta ne znači automatski da postoji nasilje. Kod nasilnog odnosa češće se uočavaju:

• izražena neravnoteža moći;
• kontinuirana kontrola;
• zastrašivanje;
• strah jednog člana porodice;
• ograničavanje slobode;
• ponavljani obrasci ponižavanja i dominacije;
• psihološke posljedice kod žrtve;
• povećan rizik od eskalacije.

Kod konfliktnog odnosa mogu postojati obostrane svađe, optuživanja i emocionalno intenzivne reakcije, ali bez trajnog odnosa podređenosti i straha.

Mogu li postojati neutemeljene prijave?

U pojedinim predmetima stručna procjena može pokazati da prijavljeno ponašanje nije potvrđeno raspoloživim dokazima ili da ne predstavlja obrazac nasilja u psihološkom i forenzičkom smislu.

To ne znači da svaka nepotvrđena prijava mora biti namjerno lažna. Iskaz može biti posljedica:

• pogrešnog razumijevanja događaja;
• intenzivnog straha;
• emocionalne preplavljenosti;
• netačnog sjećanja;
• sugestivnog ispitivanja;
• uticaja druge osobe;
• partnerskog konflikta;
• svjesne manipulacije.

Zbog toga je potrebno razlikovati namjerno iznošenje neistinitih tvrdnji od pogrešnog, subjektivnog ili emocionalno oblikovanog doživljaja događaja.

VAŽNO!!!

Odsustvo dovoljno dokaza nije isto što i dokaz da je prijava bila lažna. Jednako tako, sama prijava nije dovoljna da se bez daljnje procjene potvrdi postojanje nasilja.

Osnovni principi savremenog psihološkog vještačenja

Objektivnost, metodološka dosljednost i korištenje više izvora podataka predstavljaju osnovne principe forenzičko-psihološkog vještačenja.

Kvalitetna procjena treba biti:

• nepristrasna;
• naučno utemeljena;
• jasno obrazložena;
• zasnovana na dokumentaciji i neposrednom pregledu;
• otvorena prema alternativnim objašnjenjima;
• usmjerena na najbolji interes djeteta;
• ograničena na pitanja iz područja psihološke struke.

ZAVRŠNA STRUČNA PORUKA

Zadatak forenzičkog psihologa nije da potvrdi unaprijed formiranu priču jedne strane, nego da detaljnom analizom porodičnog sistema, iskaza, dokumentacije i psihološkog funkcionisanja pruži sudu stručno i metodološki obrazloženo mišljenje.

Uloga psihološkog i psihijatrijskog vještačenja

Kada se u sudskom postupku odlučuje o nasilju u porodici, roditeljskom staranju ili drugim porodičnopravnim pitanjima, sud može odrediti provođenje psihološkog, psihijatrijskog ili timskog psihološko-psihijatrijskog vještačenja.

Iako se ove dvije stručne oblasti često posmatraju zajedno, njihov predmet procjene nije isti.

Šta procjenjuje psihološko vještačenje?

Sudsko psihološko vještačenje usmjereno je na procjenu psihološkog funkcionisanja učesnika postupka i odgovara na pitanja koja se odnose na:

• roditeljske kapacitete;
• razvojne potrebe djece;
• porodičnu dinamiku;
• konflikt lojalnosti;
• emocionalne posljedice nasilja;
• psihološke posljedice razvoda i porodičnih konflikata;
• manipulativne obrasce ponašanja;
• rizik od ponavljanja nasilja;
• druge psihološke okolnosti značajne za donošenje sudske odluke.

Šta procjenjuje psihijatrijsko vještačenje?

Psihijatrijsko vještačenje prvenstveno je usmjereno na procjenu:

• postojanja duševnih poremećaja;
• njihove povezanosti sa ponašanjem osobe;
• uticaja psihopatologije na rasuđivanje i upravljanje vlastitim postupcima;
• potrebe za psihijatrijskim liječenjem;
• eventualnog uticaja bolesti na krivičnopravnu ili građanskopravnu odgovornost.

Kada je potrebno timsko psihološko-psihijatrijsko vještačenje?

U velikom broju predmeta detaljno forenzičko psihološko vještačenje može dati dovoljno stručnih odgovora na pitanja suda.

Međutim, kada postoje indicije o ozbiljnijoj psihopatologiji, složenim poremećajima ličnosti, zavisnostima ili drugim okolnostima koje zahtijevaju medicinsku procjenu, opravdano je provesti interdisciplinarno psihološko-psihijatrijsko vještačenje.

Takav pristup objedinjuje znanja dvije komplementarne stručne oblasti i omogućava cjelovitiju procjenu psiholoških, psihijatrijskih i porodičnih aspekata konkretnog slučaja.

STRUČNA NAPOMENA

Psihološko i psihijatrijsko vještačenje nisu konkurentni postupci. Oni se međusobno nadopunjuju i, kada je potrebno, zajedno pružaju najpotpuniju stručnu osnovu za donošenje sudske odluke.

Kako izgleda forenzičko psihološko vještačenje nasilja u porodici?

Kada se u sudskom postupku postavi pitanje da li je u porodici postojalo nasilje, kakve su njegove psihološke posljedice ili kakvi su roditeljski kapaciteti učesnika postupka, sud može odrediti provođenje forenzičkog psihološkog vještačenja.

Za razliku od psihoterapije ili psihološkog savjetovanja, cilj forenzičkog psihološkog vještačenja nije pružanje pomoći jednoj od strana u postupku, nego objektivno i nepristrasno odgovaranje na pitanja koja je postavio sud.

Zbog toga sudski vještak psiholog nije zastupnik ni jedne strane u postupku. Njegova profesionalna obaveza jeste da primjenom naučno utemeljenih metoda psihološke procjene prikupi, analizira i integriše sve relevantne podatke te sudu dostavi stručno mišljenje zasnovano na činjenicama.

Procjena nasilja uglavnom podrazumijeva detaljnu procjenu cijelog porodičnog sistema, a ne samo jednog člana.  Jedan razgovor nije dovoljan!!!

Jedna od najčešćih zabluda jeste da je moguće procijeniti porodične odnose ili utvrditi nasilje na osnovu jednog razgovora.

Savremeno forenzičko psihološko vještačenje predstavlja proces u kojem se podaci prikupljaju iz više različitih izvora. Procjena može uključivati:

• razgovore sa roditeljima i djecom;
• analizu medicinske dokumentacije;
• policijske zapisnike;
• dokumentaciju centara za socijalni rad;
• školsku dokumentaciju;
• ranije sudske odluke;
• izjave svjedoka;
• psihološko testiranje;
• strukturisane kliničke intervjue.

Posmatranje je jednako važno kao i razgovor. U sudskim postupcima većina osoba nastoji ostaviti što povoljniji utisak o sebi. Zbog toga se u forenzičkom radu ne procjenjuje samo ono što osoba govori, nego i način na koji se ponaša. Posmatraju se, između ostalog:

• emocionalne reakcije;
• način komunikacije;
• odnos prema drugom roditelju;
• odnos prema djetetu;
• postavljanje granica;
• spontana interakcija članova porodice;
• ponašanje djeteta u prisustvu svakog roditelja;
• neverbalna komunikacija.

U pojedinim predmetima upravo neposredna opservacija porodičnih interakcija daje odgovore koji nisu vidljivi ni u jednom pojedinačnom intervjuu.

Metodološka triangulacija

Jedan od osnovnih principa savremenog forenzičkog psihološkog vještačenja jeste metodološka triangulacija.

To znači da se zaključci ne donose na osnovu jednog podatka ili jedne izjave, nego tek nakon međusobnog upoređivanja različitih izvora informacija. Upoređuju se:

• izjave učesnika;
• rezultati psihološke procjene;
• neposredna opservacija;
• medicinska i druga dokumentacija;
• iskazi drugih osoba;
• objektivni dokazi.

Na taj način stručno mišljenje ne predstavlja prepričavanje izjava učesnika, nego integraciju svih raspoloživih podataka u logičnu, metodološki utemeljenu i obrazloženu cjelinu.

Nijedan pojedinačni podatak nije dovoljan za donošenje stručnog zaključka. Pouzdano mišljenje nastaje tek integracijom više nezavisnih izvora informacija.

Procjena vjerodostojnosti, a ne zauzimanje strane

U porodičnim sporovima često postoje međusobno suprotstavljene tvrdnje. Jedna osoba tvrdi da je bila žrtva nasilja, druga navodi potpuno drugačiji tok događaja. Uloga forenzičkog psihologa nije da unaprijed vjeruje bilo kojoj strani, nego da procijeni:

• psihološku konzistentnost iskaza;
• međusobnu usklađenost različitih izvora podataka;
• postojanje manipulativnih obrazaca;
• mogućnost simulacije ili disimulacije simptoma;
• ukupni psihološki kontekst u kojem su događaji nastali.

Takav pristup omogućava da se stručni zaključci zasnivaju na metodologiji, a ne na ličnim uvjerenjima ili simpatijama prema bilo kojem učesniku postupka.

Granice forenzičkog psihološkog vještačenja

Važno je naglasiti da nijedno vještačenje ne može sa apsolutnom sigurnošću rekonstruisati svaki događaj koji se dogodio unutar jedne porodice.

Međutim, primjenom savremenih metoda psihološke procjene, korištenjem više izvora podataka i interdisciplinarnim pristupom moguće je postići visok stepen stručne pouzdanosti zaključaka na kojima sud može zasnivati svoje odluke.

Zaključak

Nasilje u porodici nije privatni problem jedne porodice, nego ozbiljan društveni, zdravstveni i pravni fenomen čije posljedice mogu trajati cijeli život i prenositi se na buduće generacije.

Posebno su ranjiva djeca koja odrastaju u atmosferi straha, nesigurnosti i konflikta, čak i kada sama nisu neposredne žrtve fizičkog nasilja.

Savremeni pristup nasilju u porodici podrazumijeva pravovremeno prepoznavanje rizika, stručnu procjenu svih članova porodice, interdisciplinarnu saradnju i donošenje odluka koje prvenstveno štite sigurnost i najbolji interes djeteta.

Cilj nije reagovati tek nakon što se nasilje dogodi, nego razvijati društvo u kojem će se nasilni obrasci prepoznavati dovoljno rano da se spriječe njihove najteže posljedice.

ZAVRŠNA PORUKA

Sudska (forenzička) psihologija ne traži “pobjednika” u porodičnom sporu. Njen zadatak je objektivno razumjeti psihološko funkcionisanje članova porodice, procijeniti rizike, zaštititi najbolji interes djeteta i sudu pružiti stručno mišljenje zasnovano na naučno utemeljenoj i rigoroznoj metodologiji.