Psihološki mehanizmi otuđenja djeteta od roditelja

Konflikt lojalnosti – dijete između dva roditelja

Jedan od najvažnijih psiholoških procesa koji se pojavljuje u otuđenju jeste konflikt lojalnosti. Dijete prirodno ima potrebu da bude emocionalno povezano s oba roditelja. Međutim, u visokokonfliktnom razvodu može steći osjećaj da bliskost s jednim roditeljem povrjeđuje drugog.

Roditelj ne mora djetetu otvoreno reći: „Ne smiješ voljeti oca“ ili „Ne želim da ideš kod majke“. Emocionalna poruka može biti mnogo suptilnija. Roditelj može postati tužan kada dijete odlazi drugom roditelju, pokazivati strah, povlačiti se, ljutiti se nakon povratka djeteta ili govoriti:

„Idi ako želiš, ja ću ostati sam/a.“

„Vidim da ti je tamo ljepše nego sa mnom.“

„Neću ti ništa govoriti. Jednog dana ćeš sam/a shvatiti.“

Dijete tada ne reaguje samo na izgovorene riječi. Ono registruje izraz lica, ton glasa, napetost, tugu i emocionalne reakcije roditelja od kojeg zavisi. Postepeno može nastati unutrašnja dilema: mogu li voljeti oba roditelja, a da time nikoga ne povrijedim? Za dijete je takav konflikt izuzetno težak. Dijete nije razvojno opremljeno kapacitetima shvatanja problema odraslih na način kako to čine odrasli. Ovo je posebno kompleksno kod djece školskog uzrasta, kada ni kognitivno nisu dorasli za rješavanje apstraktnih životnih pitanja.

Kada dijete počinje „štititi“ roditelja

Posebno značajan proces nastaje kada dijete počne osjećati odgovornost za emocionalno stanje jednog roditelja. Na primjer, roditelj nakon razvoda može plakati svaki put kada dijete treba otići drugom roditelju ili govoriti da mu je teško kada ostane sam. Dijete tada može početi govoriti:

„Ne mogu ostaviti mamu samu.“

„Mama će plakati ako odem.“

„Moram čuvati mamu.“ Ili

„Tata će biti tužan“ (jer tate „ne plaču“) odnosno „Tata će se ljutiti“.

Takve izjave ne moraju govoriti ništa o stvarnom odnosu djeteta s drugim roditeljem. One mogu pokazivati da je dijete preuzelo emocionalnu odgovornost koja razvojno pripada odrasloj osobi. Ovaj proces naziva se u stručnoj literaturi emocionalna parentifikacija. Umjesto da roditelj reguliše i smiruje emocije djeteta, odnos se postepeno obrće: dijete pokušava smirivati, štititi ili emocionalno stabilizovati roditelja.

Dijete tada prestaje slobodno doživljavati vlastite emocije jer stalno mora voditi računa o tome kako će se roditelj osjećati. Ovo lako može dijete odvesti do emocionalne nestabilnosti, jer dijete ne vlada emocionalnim vještinama potrebnim za regulaciju ovako kompleksnih emocionalnih iskustava.

Triangulacija i stvaranje koalicije

Teorija porodičnih sistema ovakve procese opisuje pojmovima triangulacije i koalicije.  Triangulacija nastaje kada konflikt između dvije odrasle osobe više nije samo njihov partnerski konflikt, nego u njega postaje uključeno dijete. Dijete može postati posrednik, povjerenik, glasnik, emocionalni oslonac ili saveznik jednog roditelja.

Umjesto odnosa:

roditelj ↔ roditelj

nastaje trougao:

Dijete se tako nalazi u središtu konflikta koji nije stvorilo i koji nema razvojne kapacitete da riješi.  Ako takva dinamika traje dovoljno dugo, može se razviti koalicija – stabilnije emocionalno povezivanje djeteta s jednim roditeljem nasuprot drugom. Dijete tada sve više usvaja emocionalne stavove, interpretacije i način razmišljanja roditelja s kojim je povezano.

Kako roditeljske emocije postaju djetetove emocije?

Važan mehanizam predstavlja identifikacija s emocionalno dominantnim ili ranjivim roditeljem. Dijete ne mora racionalno odlučiti čiju će „stranu“ zauzeti. Mnogo češće pokušava pronaći emocionalno najsigurniju poziciju unutar porodice.

Ako roditelja s kojim živi doživljava kao izrazito tužnog, ugroženog, ljutitog ili uplašenog, može početi prilagođavati vlastite emocije njegovim emocijama. Roditelj, na primjer, može pokazivati strah svaki put kada dijete odlazi drugom roditelju:

„Pazi šta govoriš tamo.“

„Nemoj mu vjerovati.“

„Ne znam šta će ti opet pričati.“

U početku dijete možda nema vlastiti strah. Međutim, ponavljanjem takvih situacija može početi preuzimati roditeljeve emocionalne reakcije. Tako se postepeno briše granica između: „Ja se bojim“ i „Mama ili tata se boji, pa zato i ja treba da se bojim.“

Upravo je razlikovanje autentičnih emocija djeteta od emocija koje su nastale pod uticajem porodične dinamike jedan od zahtjevnijih zadataka forenzičko-psihološke procjene.

Od ambivalentnosti do crno-bijele slike roditelja

U zdravom odnosu dijete može istovremeno prepoznavati dobre i loše osobine svojih roditelja. Može biti ljuto na oca i istovremeno ga voljeti. Može zamjerati majci određeno ponašanje, a ipak željeti njenu blizinu. Takva ambivalentnost normalan je dio emocionalnog razvoja.

U procesu otuđenja ona se može postepeno izgubiti. Jedan roditelj postaje potpuno „dobar“, a drugi potpuno „loš“. U psihologiji se takav odbrambeni mehanizam naziva rascjep ili splitting. Za dijete koje se nalazi u snažnom konfliktu lojalnosti ovakva podjela može imati psihološku funkciju: ako jednog roditelja potpuno odbaci, više ne mora svakodnevno rješavati nepodnošljivu dilemu kome treba biti lojalno.

Problem je u tome što se unutrašnji konflikt time ne rješava. On se samo privremeno organizuje kroz rigidnu podjelu emocionalnog svijeta. Takva podjela nije prirodna za dijete i ugrožava djetetov odnos s drugim roditeljima, samo zbog toga što je odnos između roditelja narušen. Narušavanje roditeljskog odnosa ne smije narušiti međusobne odnose koje dijete ima sa svakim od roditelja, jer su to gotovo uvijek različiti odnosi i roditelji ih nikako ne bi smjeli poistovjećivati.

Kada dijete više ne razlikuje vlastito iskustvo od roditeljskog narativa

Dugotrajan proces razvoda i konflikta roditelja može uticati i na način na koji dijete interpretira vlastita iskustva. Pozitivni događaji s drugim roditeljem mogu se umanjivati, obezvrjeđivati ili naknadno reinterpretirati. Neutralni događaji mogu dobiti negativno značenje, a roditeljske interpretacije vremenom mogu postati dio djetetovog vlastitog narativa.

Dijete može nakon prijatnog susreta spontano govoriti da mu je bilo lijepo, a nakon razgovora s drugim roditeljem početi opisivati isti susret kao neprijatan ili problematičan. To ne znači automatski da dijete svjesno laže. Djetetova emocionalna realnost može se postepeno mijenjati pod uticajem konflikta, sugestije, potrebe za pripadanjem i pokušaja da uskladi vlastito iskustvo s očekivanjima roditelja kojem je lojalno.

U dugotrajnijim procesima može doći i do rekonstrukcije autobiografskog pamćenja – ranija iskustva počinju se posmatrati kroz novi emocionalni narativ. Pozitivna sjećanja gube značaj, dok se negativna iskustva naglašavaju i postaju dominantna u slici drugog roditelja.

Otuđenje nije uvijek rezultat otvorene manipulacije

Jedna od najvažnijih stvari za razumijevanje ovog fenomena jeste činjenica da otuđenje ne mora nastati tako što roditelj svjesno odluči: „Okrenuću dijete protiv drugog roditelja.“ Ponekad takvo ponašanje zaista postoji i može biti vrlo direktno. Međutim, proces može biti i znatno suptilniji i obično je upravo takav.

Nerazrijeđena povrijeđenost nakon prekida partnerskog odnosa, strah od napuštanja, potreba za kontrolom, emocionalna zavisnost, ljutnja, osjećaj izdaje ili potreba roditelja da ga dijete emocionalno zaštiti mogu postepeno mijenjati porodične odnose. Partnerski konflikt tada se prenosi u roditeljski odnos. A dijete počinje nositi emocionalni teret problema odraslih. Zbog toga je i preporučljivo da se roditelji podvrgnu psihološkom savjetovanju odnosno partnerskoj ili terapiji parova. Ovlašteno posredovanje i jeste prvi korak ka pokušaju pomirenja, odnosno ka dostizanju takvog nivoa odnosa koji će funkcionisati u najboljem djetetovom interesu. Roditelji u visokokonfliktnom razvodu veoma često gube iz vida interese djeteta i svoje vlastite stavljaju ispred interesa i potreba djeteta.

Zato je potrebna oprezna forenzička procjena

Nijedan od navedenih psiholoških mehanizama sam za sebe nije dokaz da postoji otuđenje. Separaciona anksioznost nije dokaz otuđenja. Odbijanje kontakta nije dokaz otuđenja. Negativan stav djeteta prema roditelju nije dokaz otuđenja. Čak ni pojedinačna manipulativna ponašanja jednog roditelja nisu dovoljna da bi se automatski zaključilo da je dijete otuđeno.

Dijete može imati sasvim opravdane razloge za strah, distanciranje ili odbijanje roditelja, uključujući nasilje, zlostavljanje, zanemarivanje ili druga ozbiljno neadekvatna roditeljska ponašanja. Isto tako, dijete može biti korišteno da se nanese bol drugom roditelju.

Zbog toga je potrebno procijeniti oba roditelja, dijete, kvalitet njihovih ranijih i sadašnjih odnosa, razvojnu istoriju, porodičnu dinamiku, objektivne podatke i kontekst u kojem je odbijanje nastalo.

Tek kada se svi ti elementi posmatraju zajedno moguće je razlikovati opravdano odbijanje roditelja od procesa u kojem dijete postepeno gubi odnos s roditeljem bez razloga koji bi opravdavao takav intenzitet odbacivanja.

Otuđenje je zato najbolje razumjeti ne kao pojedinačno ponašanje, nego kao proces promjene unutrašnjeg emocionalnog svijeta djeteta i njegovog odnosa prema jednom od roditelja. U narednim tekstovima detaljnije ćemo razmotriti tri posebno važna aspekta ovog procesa: manipulativne strategije roditelja, psihološki uticaj otuđenja na dijete i njegove moguće dugoročne posljedice.