U središtu roditeljskog otuđenja nije sukob između dvije odrasle osobe, nego dijete koje pokušava psihološki preživjeti odnos između ljudi koje bi, u normalnim okolnostima, trebalo imati pravo slobodno voljeti.
Kada dijete duže vrijeme živi između roditelja koji su u intenzivnom konfliktu, a posebno kada je izloženo pritiscima da emocionalno stane na jednu stranu, njegov psihološki razvoj počinje se prilagođavati takvom porodičnom sistemu. Dijete tada ne razmišlja:
„Jedan roditelj manipuliše sa mnom i ja ću mu se prilagoditi.“
Ono traži emocionalnu sigurnost. Ako sigurnost pronalazi tako što podržava jednog roditelja, prihvata njegovu interpretaciju događaja i udaljava se od drugog, upravo takvo ponašanje može postati njegov način prilagođavanja. Zato je jedna od najvećih grešaka u razumijevanju otuđenja pretpostaviti da dijete koje odlučno govori „ne želim kod oca“ ili „mrzim majku“ nužno samo izražava stabilno, autonomno i potpuno nezavisno mišljenje.
Dječije mišljenje uvijek nastaje unutar odnosa. Dijete živi u stanju emocionalne pripravnosti Dugotrajan konflikt roditelja može dovesti dijete u stanje stalne emocionalne napetosti. Ono počinje pratiti raspoloženje roditelja:
Je li mama danas ljuta?
Hoće li tata biti povrijeđen ako spomenem mamu?
Smijem li reći da mi je bilo lijepo?
Šta trebam odgovoriti kada me pitaju šta se događalo kod drugog roditelja?
Hoće li se opet posvađati zbog mene?
Dijete postaje izrazito osjetljivo na izraz lica, ton glasa, tišinu, ljutnju i promjene raspoloženja odraslih. Umjesto da energiju ulaže u igru, školu, prijateljstva i vlastiti razvoj, dio njegovih psiholoških kapaciteta stalno je usmjeren na praćenje porodične emocionalne klime. Takvo stanje možemo razumjeti kao svojevrsnu emocionalnu hipervigilnost – stalnu pripravnost na mogući konflikt.
„Ako volim tatu, izdajem mamu“
Jedan od najtežih psiholoških tereta jeste konflikt lojalnosti. Dijete voli oba roditelja, ali počinje osjećati da mu nije dozvoljeno da ih voli istovremeno. Može razmišljati:
„Ako se radujem odlasku kod tate, mama će biti tužna.“
ili:
„Ako kažem da volim mamu, tata će se ljutiti na mene.“
U početku dijete pokušava održati oba odnosa. Kasnije takvo emocionalno balansiranje može postati previše teško. Tada se pojavljuje jednostavnije psihološko rješenje: izabrati jednu stranu. Jedan roditelj postaje „moj“, a drugi „njihov“. Jednog treba zaštititi, a drugog odbaciti. Time se smanjuje neposredna unutrašnja napetost, ali po cijenu ozbiljnog sužavanja djetetovog emocionalnog svijeta i potpunog narušavanja odnosa s jednim od roditelja.
Dijete počinje štititi roditelja
Posebno problematična situacija nastaje kada dijete roditelja s kojim živi počne doživljavati kao emocionalno ranjivog. Majka može djelovati povrijeđeno, uplašeno ili bespomoćno zbog oca. Isto tako, otac može pred djetetom predstavljati sebe kao žrtvu majčinog ponašanja. Dijete tada može početi razmišljati:
„Moram čuvati mamu.“
„Ne smijem ostaviti tatu samog.“
„Mama pati zbog njega.“
„Moram biti na tatinoj strani.“
Tako se uloge postepeno obrću. Umjesto da roditelj pruža emocionalnu sigurnost djetetu, dijete počinje pružati emocionalnu sigurnost roditelju. To je jedna vrsta psihološke odnosno emocionalne inverzije i pred dijete stavlja zadatak koji nije razvojno primjeren i za šta dijete prema tome nije psihološki dovoljno opremljeno.
Dijete može braniti roditelja čak i kada ga niko ne napada. Može odbijati susret s drugim roditeljem zato što vjeruje da time štiti majku ili oca. Takvo ponašanje spolja može izgledati kao izrazito snažna privrženost. Psihološki, međutim, može predstavljati narušavanje generacijskih granica i emocionalnu parentifikaciju djeteta.
Strah koji možda nije nastao iz vlastitog iskustva
Još jedan važan psihološki efekat jeste mogućnost prenošenja roditeljskog straha na dijete. Ako majka svaki put prije susreta s ocem djeluje izrazito zabrinuto, dijete to primjećuje. Ako otac stalno upozorava: „Pazi šta radiš kod mame“, dijete počinje očekivati opasnost. Nakon nekog vremena može iskreno osjećati strah.
To je veoma važno razumjeti: emocija djeteta može biti stvarna čak i kada njeno porijeklo nije u stvarnom ponašanju drugog roditelja. Dijete zaista može osjećati anksioznost. Može plakati, imati bolove u stomaku, čvrsto se držati uz roditelja. Sama činjenica da je strah intenzivan zato još ne govori zbog čega je nastao.
Upravo je utvrđivanje porijekla takvih emocionalnih reakcija jedan od najsloženijih zadataka stručne procjene.
Od „volim ga, ali sam ljut“ do „mrzim ga“
Djeca prirodno imaju ambivalentan odnos prema roditeljima. Mogu voljeti roditelja i biti ljuta na njega. Mogu se posvađati s majkom, a deset minuta kasnije tražiti da ih zagrli. Mogu zamjeriti ocu što im nešto nije dozvolio, ali ga istovremeno željeti vidjeti. To je psihološki zdravo. Ljudi koje volimo nisu ni potpuno dobri ni potpuno loši.
Međutim, u razvijenijem procesu otuđenja ta ambivalentnost može početi nestajati. Dijete više ne govori: „Tata me nekad nervira, ali ga volim.“ nego: „Mrzim ga.“ Ne govori: „Mama je uradila nešto što me povrijedilo.“ nego: „Ona je loša osoba.“ Jedan roditelj postaje idealizovan, a drugi potpuno obezvrijeđen.
Takva crno-bijela organizacija emocionalnog svijeta djetetu privremeno olakšava konflikt: ako je jedan roditelj potpuno loš, više nema razloga osjećati krivicu zbog njegovog odbacivanja.
Dijete može početi vjerovati da je odluka potpuno njegova
Jedan od zanimljivijih fenomena u procesu otuđenja jeste snažno insistiranje djeteta na autonomnosti vlastitog mišljenja: „Niko mi nije ništa rekao.“ „Ja sam sam odlučio.“ „Mama nema nikakve veze s tim.“ „Tata mi nikada nije rekao da je ne volim.“ To može biti potpuno iskreno uvjerenje djeteta.
Psihološki uticaj ne mora funkcionisati kao direktna naredba. Ako dijete godinama sluša određene interpretacije, prati emocionalne reakcije roditelja, uči šta ga raduje, a šta povrjeđuje i prilagođava svoje ponašanje toj emocionalnoj sredini, ono može postepeno internalizovati takve stavove. Nakon određenog vremena više ih ne doživljava kao roditeljeve. Doživljava ih kao svoje.
Mijenja se i sjećanje na drugog roditelja
Naša sjećanja nisu videozapisi prošlosti. Svako novo iskustvo i svaka nova interpretacija mogu uticati na način na koji razumijemo ono što se ranije dogodilo. To je posebno značajno kod djece. Ako dijete kontinuirano sluša da je otac „oduvijek bio loš“, raniji događaji mogu početi dobijati novo značenje.
Situacija koju je nekada doživljavalo neutralno može kasnije biti interpretirana kao dokaz očevog lošeg ponašanja. Pozitivna iskustva mogu izgubiti značaj. Slično se može dogoditi i kada je majka roditelj od kojeg se dijete otuđuje. Dijete može postepeno izgraditi novu autobiografsku priču:
„Ona nikada nije bila tu za mene.“
Iako fotografije, raniji iskazi, ponašanje djeteta i drugi podaci mogu pokazivati da je njihov odnos ranije bio blizak. Zbog toga je u stručnoj procjeni izuzetno važna longitudinalna rekonstrukcija odnosa – nije dovoljno pitati samo šta dijete osjeća danas. Potrebno je razumjeti kako se odnos razvijao i kada je došlo do njegove promjene.
Gubitak povjerenja u vlastite emocije
Dijete koje kontinuirano dobija poruku da njegova osjećanja nisu ispravna može početi sumnjati u vlastitu percepciju.
„Bilo mi je lijepo kod mame.“
„Nije ti bilo lijepo. Ona samo manipuliše tobom.“
„Tata je danas bio dobar prema meni.“
„Bio je dobar samo zato što želi nešto od tebe.“
Dijete se nalazi između onoga što je neposredno doživjelo i onoga što mu značajna odrasla osoba govori da se „zapravo“ dogodilo. Vremenom može naučiti da više vjeruje roditeljskoj interpretaciji nego vlastitom iskustvu. To je razvojno posebno problematično jer dijete upravo tokom odrastanja treba naučiti prepoznavati, imenovati i razumijevati vlastite emocije.
Identitet djeteta postaje podijeljen
Postoji još jedan problem koji se ponekad zanemaruje. Dijete nije samo povezano s oba roditelja. Oba roditelja dio su njegovog identiteta. Dijete u sebi prepoznaje fizičke osobine, temperament, sposobnosti, navike i porodično porijeklo i majke i oca. Zato kontinuirana poruka da je jedan roditelj „zao“, „pokvaren“, „bezvrijedan“ ili „loš čovjek“ može imati značenje koje prevazilazi odnos s tim roditeljem.
„Ako je moj otac potpuno loš, a ja sam njegov sin – šta to govori o meni?“
„Ako je moja majka bezvrijedna, a ja ličim na nju – znači li da je dio mene također loš?“
Demonizacija jednog roditelja zato može posredno zahvatiti i djetetovu sliku o samome sebi. Upravo zbog toga otuđenje nije samo problem kontakta. To je potencijalno i razvojni problem identiteta.
Nije rijetkost da roditelji prebacuju djeci što imaju neke osobine koje ih podsjećaju na partnerove. Međutim, djeca nasljeđuju i formiraju crte ličnosti na osnovu iskustava s roditeljima, kao i zbog određenih genetskih uticaja, nad kojima djeca nemaju kontrolu. Roditelji moraju biti svjesni da djeca nisu birala njih, ali da su ona proizvod volje roditelja i da zbog toga ne smiju ispaštati samo zato što su roditelji u jednom trenutku iznevjerili jedno drugo u svom partnerskom smislu.
Odbacivanje roditelja može djetetu donijeti trenutno olakšanje
Ovo je možda jedan od najvećih paradoksa otuđenja. Kada dijete konačno potpuno odbaci jednog roditelja, ono ponekad može izgledati – mirnije. Više nema pregovaranja. Nema odlazaka. Nema pitanja kome treba biti lojalno. Nema osjećaja da će jednog roditelja povrijediti time što voli drugog. Dijete može djelovati kao da je „konačno odlučilo“. Ali smanjenje trenutne anksioznosti ne znači nužno da je problem riješen.
Moguće je da je dijete samo pronašlo psihološki način da ukloni nepodnošljiv konflikt: odbacilo je jedan dio svog porodičnog i emocionalnog svijeta.
Zato „dijete je reklo da neće“ nije kraj procjene. Mišljenje djeteta mora se čuti i ozbiljno uzeti u obzir. Ali u psihološkoj procjeni ono ne može biti jedini podatak. Pitanje nije samo: „Želiš li vidjeti oca?“ ili: „Želiš li živjeti s majkom?“
Mnogo važnija pitanja su:
Zašto? Kada se to promijenilo? Kako je odnos izgledao ranije? Šta se dogodilo neposredno prije promjene? Kako dijete opisuje jednog, a kako drugog roditelja? Postoji li ambivalentnost? Jesu li njegove emocionalne reakcije proporcionalne stvarnim iskustvima? Postoji li realno iskustvo nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja ili drugog ozbiljno neadekvatnog roditeljskog ponašanja?
Tek tada možemo pokušati razumjeti da li dijete izražava autentično i opravdano odbijanje roditelja, razvojno očekivanu reakciju na konflikt ili psihološki obrazac koji se razvija u procesu otuđenja.
Dijete nije krivac za vlastito otuđenje
Kada otuđeno dijete vrijeđa roditelja, odbija ga, prekida telefonski razgovor ili govori da ga više nikada ne želi vidjeti, odraslima je ponekad teško razumjeti takvo ponašanje. Posebno roditelju koji je odbačen. Ali dijete ne treba posmatrati kao počinioca porodičnog konflikta. Njegovo ponašanje treba razumjeti u kontekstu sistema u kojem se razvilo.
Iza ljutnje može stajati strah. Iza mržnje konflikt lojalnosti. Iza pretjerane vezanosti za jednog roditelja potreba da ga zaštiti. Iza rečenice „to je samo moja odluka“ mogu stajati godine emocionalnog prilagođavanja. Zato cilj stručne intervencije nije dokazati djetetu da „nije u pravu“.
Cilj je razumjeti kako je dijete došlo do toga da jednog roditelja više ne može slobodno voljeti. Jer upravo je gubitak te emocionalne slobode jedan od najtežih psiholoških aspekata roditeljskog otuđenja.
Odabrana literatura
Baker, A. J. L. (2007). Adult Children of Parental Alienation Syndrome: Breaking the Ties That Bind.
Fidler, B. J., Bala, N., & Saini, M. A. (2013). Children Who Resist Postseparation Parental Contact: A Differential Approach for Legal and Mental Health Professionals.
Johnston, J. R., & Roseby, V. (1997). In the Name of the Child: A Developmental Approach to Understanding and Helping Children of Conflicted and Violent Divorce.
Kelly, J. B., & Johnston, J. R. (2001). The alienated child: A reformulation of parental alienation syndrome. Family Court Review, 39(3), 249–266.
Verrocchio, M. C. i saradnici – istraživanja psiholoških posljedica izloženosti roditeljskom otuđenju i konfliktnim porodičnim odnosima.
