Šta je psihopatologija i kako prepoznajemo psihičke poremećaje?

Psihopatologija je naučna disciplina koja proučava psihičke poremećaje, njihove uzroke, simptome, način ispoljavanja i mogućnosti liječenja. Iako je ljudsku psihu nemoguće u potpunosti objasniti u nekoliko rečenica, razumijevanje osnovnih principa psihopatologije može pomoći kako stručnjacima, tako i široj javnosti da lakše prepoznaju probleme i pravovremeno potraže pomoć.

Savremena psihologija i psihijatrija koriste međunarodno prihvaćene klasifikacione sisteme za opisivanje i dijagnostikovanje psihičkih poremećaja. Na našem području se najčešće koristi jedanaesta revizija Međunarodne klasifikacije bolesti (ICD-11) koju je razvila Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization, WHO, 2022). Za psihodijagnostiku su od posebnog značaja Klinički opisi i dijagnostički zahtjevi za mentalne, ponašajne i neurorazvojne poremećaje iz ICD-11 (Clinical descriptions and diagnostic requirements for ICD-11 mental, behavioural and neurodevelopmental disorders, CDDR, WHO, 2024).

Osim toga, za psihičke poremećaje se koristi i Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja peta tekst revizija (Diagnostic and Statistical Manual for Mental Disorders,
DSM-V-TR (APA, 2022). Međutim, i pored postojanja jasnih dijagnostičkih kriterija, svaka procjena mora uzeti u obzir kulturološki, porodični i socijalni kontekst osobe koja se procjenjuje.

Drugim riječima, psihički poremećaji se kod ljudi mogu manifestovati na različite načine, ali osnovni obrasci simptoma i znakova ostaju prepoznatljivi bez obzira na kulturu, društveni sloj ili životne okolnosti.

Simptomi i znakovi psihičkih poremećaja

U kliničkoj i forenzičkoj psihodijagnostici važno je razlikovati simptome od znakova. Simptomi predstavljaju subjektivna iskustva osobe. To su osjećaji, misli i doživljaji koje osoba opisuje, kao što su tuga, napetost, strah, osjećaj praznine, bezvrijednosti ili sumnjičavosti.

Znakovi predstavljaju objektivno uočljive manifestacije poremećaja. To mogu biti promjene ponašanja, emocionalnog reagovanja, govora, socijalnog funkcionisanja, radne sposobnosti ili međuljudskih odnosa.

Kvalitetna procjena podrazumijeva povezivanje onoga što osoba govori o sebi sa onim što stručnjak može neposredno opaziti tokom razgovora, testiranja i analize životne istorije.

Šta je „normalno“, a šta „abnormalno“?

Pitanje normalnosti jedno je od najstarijih pitanja psihologije i psihijatrije. U savremenoj kliničkoj praksi ne postoji samo jedan kriterij koji određuje da li je neko ponašanje normalno ili nije.

Najčešće se uzimaju u obzir:

• stepen odstupanja od uobičajenih obrazaca ponašanja;
• prisustvo subjektivne patnje;
• stepen narušenosti svakodnevnog funkcionisanja;
• sposobnost osobe da održava radne, porodične i socijalne odnose.

Zbog toga ne mora svaka neobičnost predstavljati psihički poremećaj, kao što ni odsustvo subjektivne patnje ne znači da psihološki problem ne postoji. Neki ljudi veoma pate, a objektivno funkcionišu relativno dobro. S druge strane, postoje osobe koje ozbiljno narušavaju vlastiti život ili živote drugih ljudi, a da pritom ne osjećaju značajnu psihološku nelagodnost niti smatraju da imaju problem.

Zašto je važna stručna procjena?

Psihički poremećaji se ne mogu pouzdano procjenjivati samo na osnovu jednog simptoma, internet testova ili pojedinačnih životnih događaja. Kvalitetna procjena zahtijeva detaljno sagledavanje:

• razvoja ličnosti;
• porodičnih odnosa;
• emocionalnog funkcionisanja;
• kognitivnih sposobnosti;
• obrazaca ponašanja;
• životnih okolnosti;
• prisustva eventualnih neuroloških ili zdravstvenih (bioloških, organskih) faktora.

Zbog toga detaljna psihološka procjena predstavlja složen proces koji uključuje intervju, posmatranje, psihološko testiranje, analizu dokumentacije i integraciju svih dostupnih podataka.

Komorbiditet – kada postoji više poremećaja istovremeno

U praksi se psihički poremećaji često ne pojavljuju izolovano. Jedna osoba može istovremeno imati, na primjer, anksiozni i depresivni poremećaj, poremećaj ličnosti i zavisnost od psihoaktivnih supstanci ili kod djece se može uočiti hiperaktivni poremećaj s poremećajem pažnje i teškoće u učenju. Takvo istovremeno prisustvo više poremećaja naziva se komorbiditet.

U procesu procjene važno je prepoznati koji poremećaj dominira kliničkom slikom, a koji predstavljaju dodatne otežavajuće faktore, jer od toga zavisi izbor tretmana i prognoza oporavka. Takođe, psihički poremećaji mogu nastati i kao odgovor na neka tjelesna ili hronična oboljenja (tjelesne povrede, onkološke bolesti, neurološka oboljenja i dr.).

Psihički problemi nisu uvijek psihički poremećaji

Važno je naglasiti da osobe ne traže psihološku pomoć isključivo zbog prisustva psihičkih poremećaja. Mnogi ljudi se obraćaju stručnjacima za mentalno zdravlje zbog životnih okolnosti, međuljudskih odnosa, stresnih događaja ili problema prilagođavanja, iako pritom ne ispunjavaju kriterije za neki psihički poremećaj.

Osim psihičkih poremećaja, postoje brojni psihološki, socijalni i ponašajni faktori koji mogu značajno uticati na zdravlje, kvalitet života i svakodnevno funkcionisanje pojedinca. Takođe, određena tjelesna oboljenja mogu dovesti do razvoja psihičkih simptoma ili tzv. sekundarnih mentalnih sindroma, pri čemu psihološke teškoće nastaju kao posljedica osnovne bolesti, povrede ili neurološkog stanja.

Razlozi zbog kojih ljudi najčešće traže psihološku pomoć

Psihološka pomoć se često traži zbog:

• problema u partnerskim, bračnim ili porodičnim odnosima;
• konflikata među članovima porodice;
• razvoda braka i postrazvodnih teškoća;
• problema u odnosima između roditelja i djece;
• emocionalnih posljedica zlostavljanja, zanemarivanja ili nasilja;
• gubitka bliske osobe i procesa žalovanja;
• traumatskih ili stresnih životnih događaja;
• teškoća na poslu ili nezaposlenosti;
• problema u obrazovanju i profesionalnom razvoju;
• finansijskih i egzistencijalnih teškoća;
• zdravstvenih problema i prilagođavanja bolesti;
• seksualnih i partnerskih poteškoća;
• socijalne izolacije i usamljenosti;
• životnih kriza i donošenja važnih odluka.

U mnogim slučajevima psihološka procjena pokazuje da osoba nema psihički poremećaj u kliničkom smislu, ali da ipak prolazi kroz životni period koji zahtijeva stručnu podršku, savjetovanje ili psihoterapijski rad.

Nasilje i zlostavljanje kao razlog za traženje pomoći

Posebnu pažnju zahtijevaju situacije u kojima postoji nasilje ili zlostavljanje. Ono može ostaviti ozbiljne psihološke posljedice bez obzira na to da li se radi o fizičkom, emocionalnom, seksualnom ili ekonomskom nasilju. Od posebnog je značaja primjena zlostavljajućih obrazaca od strane odraslih prema djeci.

Psihološka procjena u takvim situacijama može pomoći u razumijevanju posljedica koje su nastale, procjeni stepena ugroženosti, planiranju tretmana i donošenju odluka koje doprinose zaštiti i oporavku onih koji su pogođeni ovim sve zastupljenijim psihološkim problemom.

Ko pruža usluge u području mentalnog zdravlja?

Briga o mentalnom zdravlju podrazumijeva multidisciplinaran pristup. U zavisnosti od prirode problema, pomoć mogu pružati različiti stručnjaci:

• psiholozi;
• psihijatri;
• psihoterapeuti;
• socijalni radnici;
• socijalni i specijalni pedagozi;
• pedagozi;
• neurolozi;
• seksolozi i psihoseksolozi;
• ljekari drugih specijalnosti;
• drugi stručnjaci koji su dodatno edukovani za rad u području mentalnog zdravlja.

Izbor stručnjaka zavisi od vrste problema, ciljeva procjene i potreba osobe koja traži pomoć. Ponekad se najboljima pokazuju intervencije nekoliko stručnjaka, tj. timski pristup. U većini psihološki teških situacija, poremećaja i bolesti, najefikasnijim se pokazuje kombinovani psihološko-psihijatrijski pristup, gdje se za postizanje dugotrajnijeg efekta koriste psihofarmakologija i psihoterapija.