Sažetak
Otuđenje djeteta od roditelja u kontekstu visokokonfliktnog razvoda braka predstavlja složen i multifaktorski fenomen čija se etiologija ne može svesti na djelovanje jednog roditelja niti na pojedinačni psihološki mehanizam. Savremeni pristupi problemima otpora i odbijanja kontakta roditelja i djeteta polaze od interakcije većeg broja roditeljskih, dječijih, partnerskih, porodično-sistemskih i institucionalnih faktora (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020).
Među roditeljskim faktorima posebno se izdvajaju intenzitet i hroničnost konflikta, nerazriješena partnerska povrijeđenost, teškoće emocionalne separacije, potreba za kontrolom, strah od gubitka djeteta, narušavanje granica roditelj–dijete te ponašanja kojima se otežava ili podriva odnos djeteta s drugim roditeljem. Na strani djeteta značaj imaju razvojna dob, kognitivna i emocionalna zrelost, temperament, kvalitet ranije privrženosti, anksioznost, konflikt lojalnosti i sposobnost tolerisanja ambivalentnih osjećanja.
U etiologiji problema važni su i kvalitet ranijeg odnosa s roditeljem koji se odbija, triangulacija, koalicije, parentifikacija, prošireni porodični sistem te trajanje i način vođenja sudskih i stručnih postupaka. Poseban problem predstavlja diferencijalno razlikovanje otuđenja od opravdanog udaljenja djeteta usljed zlostavljanja, zanemarivanja, nasilja ili drugih autentičnih negativnih iskustava.
Cilj ovog pregleda stručne literature i iskustva iz sudsko-psihološke prakse jeste sistematizovati etiološke i faktore rizika otuđenja djece u visokokonfliktnim razvodima i ukazati na potrebu za integrativnom forenzičko-psihološkom procjenom.
Ključne riječi: otuđenje djeteta, visokokonfliktni razvod, roditeljski konflikt, konflikt lojalnosti, privrženost, porodična dinamika, forenzička psihologija.
Uvod
Problemi odnosa djeteta s roditeljem nakon separacije i razvoda obuhvataju veoma heterogenu grupu porodičnih situacija. Dijete može odbijati kontakt zbog autentičnog straha, traumatskih iskustava, zanemarivanja, nezadovoljavajućeg kvaliteta ranijeg odnosa, konflikta lojalnosti, razvojnih razloga ili kombinacije više faktora. U određenom broju slučajeva razvija se izrazito i rigidno odbijanje roditelja koje nije srazmjerno prethodnim iskustvima djeteta i koje se u stručnoj literaturi razmatra u okviru koncepta otuđenja djeteta od roditelja, engl. parental alienation (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
Savremeno razumijevanje uzroka i faktora otuđenja značajno se razlikuje od prvobitnih jednodimenzionalnih modela. Autor koji se pokušao opisati otuđenje kao klinički sindrom (Gardner,1985, 1998) je naglašavao ponašanje otuđujućeg roditelja i opisivao skup karakterističnih manifestacija kod djeteta. Međutim, kasniji razvoj koncepta doveo je do napuštanja pretpostavke da se kompleksno odbijanje roditelja može objasniti isključivo djelovanjem samo jednog roditelja. Sudsko-psihološka praksa pokazuje da u procesu otuđenja djeteta od jednog roditelja djeluje cijeli porodični sistem i to na longitudinalan način. Radi se o visokom intenzitetu konflikta između roditelja, te aktivnoj ulozi jednog, ali i pasivnoj ulozi drugog roditelja.
Kelly i Johnston (2001) su predložile reformulaciju usmjerenu na otuđeno dijete, naglašavajući da se rigidno odbijanje razvija unutar kompleksnog sistema faktora koji uključuje intenzivan partnerski konflikt, okolnosti separacije, ličnost i ponašanje oba roditelja, dugotrajne sudske sporove, moguće neadekvatne stručne intervencije, kao i razvojne kapacitete i ranjivost samog djeteta. Neki autori (npr. Fidler et al., 2013) su dodatno razvili diferencijalni pristup djeci koja pružaju otpor ili odbijaju kontakte nakon razvoda, dok drugi autori (npr. Johnston i Sullivan, 2020) upozoravaju na potrebu za diferenciranim teorijskim modelom koji neće svako odbijanje roditelja automatski interpretirati kao otuđenje.
Iz takvog pristupa proizlazi da uzroke otuđenja nije opravdano posmatrati kao linearan odnos u kojem ponašanje roditelja A neizbježno proizvodi odbijanje roditelja B. Primjerenije je govoriti o dinamičkom i interakcijskom modelu, u kojem se međusobno prepliću karakteristike oba roditelja, djeteta, kvaliteta prethodnih odnosa, razvoja partnerskog konflikta i reakcija porodičnog i institucionalnog sistema (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020).
Upravo zbog toga je osnovno pitanje forenzičko-psihološke procjene manje sadržano u činjenici da li dijete odbija roditelja, a mnogo više u pitanju zbog čega ga odbija.
Diferencijacija otuđenja od drugih oblika udaljavanja djeteta od roditelja
Jedan od metodološki najvažnijih problema jeste razlikovanje otuđenja od drugih oblika poremećaja odnosa roditelja i djeteta. Upravo se ova diferencijacija postavlja u centar savremenijeg koncepta otuđenog djeteta, naglašavajući da djeca nakon razvoda mogu pružati otpor kontaktima iz brojnih razloga koji ne predstavljaju otuđenje.
Pod otuđenjem se u užem smislu podrazumijeva izrazito i neopravdano negativan odnos djeteta prema roditelju, koji uključuje odbijanje ili snažan otpor kontaktu, pri čemu intenzitet negativne evaluacije nije adekvatno objašnjiv stvarnim ranijim odnosom djeteta s tim roditeljem (Kelly & Johnston, 2001; Johnston & Sullivan, 2020). U izraženim slučajevima stav djeteta može postati rigidno polarizovan, uz idealizaciju jednog i gotovo potpunu devalvaciju drugog roditelja.
Nasuprot tome, opravdano udaljenje ili realistic estrangement postoji kada dijete ima stvarne razloge za negativan odnos ili odbijanje kontakta. Fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje, ozbiljno zanemarivanje, zastrašujuće ponašanje roditelja, kontinuirana zloupotreba alkohola ili drugih supstanci i druga traumatska iskustva mogu predstavljati realnu osnovu za distanciranje djeteta (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013). U sudsko-psihološkoj praksi se mogu primijetiti ovakvi obrasci odbijanja roditelja, ali je i kod njih prisutna ambivalentnost, što ga diferencira od otuđenja, kod kojeg ambivalentnosti nema.
Ova diferencijacija ima neposrednu forenzičku važnost. Odbijanje kontakta ne smije se samo po sebi tretirati kao dokaz otuđenja, ali ni manifestna izjava djeteta da se nekog roditelja „boji“ ne može automatski predstavljati konačan dokaz o prirodi uzroka straha. Neophodno je procijeniti razvojnu primjerenost iskaza, njegovu konzistentnost, odnos prema dokumentovanim iskustvima, raniji kvalitet privrženosti te ukupnu porodičnu dinamiku (Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020). Posebno je značajno posmatrati dječije emocije i reakcije na jednog i drugog roditelja u prisustvu i u odsustvu svakog roditelja. Dosljednost ili nedosljednost emocionalnog izraza djeteta najjasnije će oslikati porodičnu psihodinamiku.
Između ova dva pola postoje i koalicije, svrstavanja i konflikti lojalnosti. Koalicija podrazumijeva stabilnije emocionalno povezivanje djeteta s jednim roditeljem uz određeno distanciranje od drugog, ali sama po sebi ne znači potpuno otuđenje (Bowen, 1978; Johnston & Campbell, 1988; Minuchin, 1974). Konflikt lojalnosti, s druge strane, nastaje kada dijete želi održati odnos s oba roditelja, ali osjeća da bliskost s jednim roditeljem predstavlja izdaju drugog. U takvim situacijama prisutne su ambivalentnost, krivica, unutrašnji konflikt i emocionalno opterećenje, za razliku od rigidne polarizacije karakterističnije za teže oblike otuđenja (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
Diferencijalna procjena je stoga uslov svake ozbiljne analize etiologije. Ukoliko se različiti fenomeni unaprijed svrstaju u istu kategoriju, istraživanje uzroka gubi smisao.
Visokokonfliktni razvod kao etiološki kontekst
Visok nivo međuroditeljskog konflikta predstavlja jedan od centralnih kontekstualnih faktora problema prilagođavanja djece nakon razvoda, uključujući i poremećaje odnosa s jednim roditeljem (Johnston & Campbell, 1988; Kelly & Johnston, 2001). Sam razvod, međutim, nije dovoljan etiološki faktor. Većina razvedenih roditelja ne otuđuje djecu, niti većina djece razvedenih roditelja razvija rigidno odbijanje jednog roditelja.
Rizik raste kada partnerski konflikt ne prestaje formalnim završetkom zajednice nego se reorganizuje oko djeteta. Sporovi oko roditeljskog staranja, kontakata, finansijskih obaveza, mjesta stanovanja, školovanja i novih partnerskih odnosa tada mogu postati novi modaliteti prethodnog sukoba. U takvim porodicama dijete dobija centralnu ulogu u održavanju konflikta.
Izrazito konfliktni razvodi mogu se opisati kao porodični sistemi u kojima bivši partneri mogu ostati psihološki snažno povezani upravo kroz neprijateljstvo i međusobnu borbu (Johnston & Campbell, 1988). Razvod tada pravno prekida brak, ali ne završava psihološki odnos. Konflikt može nastaviti živjeti kroz parnice, prijave, kontakte i pitanja vezana za dijete, što se u sudsko-psihološkoj praksi sve češće susreće.
Među faktorima koji doprinose razvoju otuđenja navode se upravo intenzivan bračni konflikt i okolnosti posebno ponižavajuće ili teško doživljene separacije (Kelly & Johnston, 2001). Visokokonfliktni razvod zato nije samo pozadina problema nego može biti razvojni kontekst unutar kojeg se aktiviraju drugi faktori rizika.
Nerazriješeni partnerski konflikt i emocionalna povrijeđenost
Roditeljsko funkcionisanje nakon razvoda značajno zavisi od sposobnosti bivših partnera da psihološki razdvoje prestanak partnerske veze od nastavka roditeljske uloge. Kada ta separacija nije ostvarena, partnerske emocije mogu se prenijeti na roditeljski odnos.
Osjećaj izdaje, poniženja, napuštanja, ljubomore ili gubitka kontrole može posebno povećati vjerovatnoću da bivši partner više ne bude doživljavan prvenstveno kao roditelj zajedničkog djeteta, već kao osoba koja je „uništila porodicu“ ili koja „zaslužuje kaznu“. Takav način organizovanja partnerskog konflikta stvara rizik da dijete postane njegov nosilac ili instrument (Johnston & Campbell, 1988; Kelly & Johnston, 2001).
Ovo je naročito vidljivo nakon bračne nevjere, naglog napuštanja partnera ili formiranja nove veze. Pitanja koja su izvorno pripadala partnerskom odnosu mogu se prenijeti na dječiju percepciju roditelja. Roditelj koji je doživio prevaru može, svjesno ili nesvjesno, očekivati da dijete njegovu povrijeđenost dijeli i da prema drugom roditelju zauzme isti moralni stav.
Takva dinamika predstavlja etiološki faktor jer se briše psihološka granica između dvije relacije: biti nezadovoljavajući partner nije isto što i biti nezadovoljavajući roditelj. Kada roditelj nije sposoban održati tu distinkciju, povećava se mogućnost uključivanja djeteta u konflikt koji razvojno ne pripada djetetu.
Roditeljske karakteristike i sposobnost emocionalne regulacije
Pojedine karakteristike ličnosti mogu doprinijeti održavanju visokokonfliktnog razvoda, ali njihova uloga mora se interpretirati oprezno. Ranija literatura o izrazito konfliktnim razvodima opisuje rigidnost, emocionalnu reaktivnost, teškoće regulacije afekta, crno-bijelo mišljenje, izrazitu povrijeđenost odbacivanjem i potrebu za kontrolom kao osobine koje mogu otežavati adaptaciju na separaciju (Johnston & Campbell, 1988).
Međutim, ne postoji opravdanje da se otuđenje zaključuje na osnovu prisustva određene dijagnoze ili crta ličnosti. Psihopatološka etiketa sama po sebi nije dokaz niti uzroka niti ponašanja koje vodi otuđenju. Savremeniji pristupi zbog toga stavljaju veći naglasak na funkcionalnu procjenu konkretnog roditeljskog ponašanja i njegovih posljedica za dijete (Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020).
Za etiologiju je posebno značajna sposobnost roditelja da reguliše vlastitu povrijeđenost i djetetu omogući psihološku autonomiju. Roditelj može imati veoma negativna osjećanja prema bivšem partneru, ali istovremeno priznati da dijete može imati potpuno drugačiji odnos prema toj osobi. Kada ta sposobnost nedostaje, dijete se može postepeno uključivati u emocionalni sistem roditelja.
U takvom kontekstu povećava se vjerovatnoća koalicija, triangulacije i konflikta lojalnosti, a time i mogućnost razvoja rigidnijeg odbijanja drugog roditelja (Bowen, 1978; Minuchin, 1974; Johnston & Campbell, 1988).
Strah roditelja od gubitka djeteta
Promjena porodične strukture nakon razvoda podrazumijeva da roditelj mora tolerisati fizičku i emocionalnu odvojenost od djeteta. Dijete dobija dva životna konteksta, razvija odvojene odnose, rituale i iskustva sa svakim roditeljem, a kasnije potencijalno i s njihovim novim partnerima i porodicama. Za roditelja koji teško podnosi separaciju takva autonomija može biti doživljena kao prijetnja.
Strah da će dijete „više voljeti“ drugog roditelja ili da će roditelj izgubiti svoju primarnu emocionalnu poziciju može povećavati potrebu za kontrolom djetetovih odnosa. U porodično-sistemskom smislu, problem nastaje kada roditelj emocionalnu vezu djeteta s drugom osobom doživi kao umanjenje vlastite povezanosti, umjesto kao paralelni i razvojno normalan odnos (Bowen, 1978; Minuchin, 1974).
Ovaj faktor postaje naročito značajan kada dijete počinje osjećati da spontano izražavanje zadovoljstva odnosom s drugim roditeljem ugrožava emocionalnu sigurnost u odnosu s roditeljem s kojim trenutno boravi. Dijete tada postaje osjetljivije na razvoj konflikta lojalnosti.
Potreba za kontrolom
U pojedinim visokokonfliktnim razvodima potreba za kontrolom predstavlja važan faktor održavanja konflikta. Prestankom zajedničkog života smanjuje se mogućnost direktne kontrole bivšeg partnera, pa odnos prema djetetu može postati područje preko kojeg se ta kontrola nastavlja.
Pretjerano nadziranje komunikacije djeteta s drugim roditeljem, insistiranje na detaljnom izvještavanju nakon svakog kontakta, uključivanje u telefonske razgovore, kontrola informacija koje dijete prenosi i stvaranje konflikta oko svakog odstupanja od dogovorenog rasporeda mogu biti indikatori šire porodične dinamike, ali se uvijek moraju interpretirati u konkretnom porodičnom kontekstu (Johnston & Campbell, 1988; Fidler et al., 2013), što zahtijeva individualizovan i prilagođen forenzičko-psihološki pristup prilikom procjene kompleksnih porodičnih sistema.
Kontrolišuća ponašanja nisu nužno svjesno usmjerena na otuđenje. Etiološki značaj imaju zato što ograničavaju autonomni prostor u kojem dijete može graditi vlastiti odnos sa svakim roditeljem.
Narušavanje međugeneracijskih granica
Strukturna i sistemska porodična teorija naglašavaju važnost jasnih granica između roditeljskog i dječijeg podsistema (Minuchin, 1974; Bowen, 1978). Nakon razvoda te granice mogu postati naročito osjetljive.
Dijete može dobiti informacije o nevjerstvu, finansijskim problemima, sudskim postupcima, navodnim psihičkim poremećajima drugog roditelja ili drugim aspektima partnerskog odnosa koje razvojno nije sposobno adekvatno razumjeti.
Kada dijete postaje povjerenik jednog roditelja, emocionalni oslonac ili saveznik u konfliktu protiv drugog, nastaje koalicijski odnos u kojem se roditeljska i dječija uloga djelimično preklapaju (Minuchin, 1974; Johnston & Campbell, 1988).
Takvo narušavanje granica predstavlja važan faktor rizika jer dijete više nije slobodno da odnos prema roditeljima organizuje prema vlastitim iskustvima, nego mora uzeti u obzir emocionalne potrebe roditelja s kojim je povezano.
Triangulacija
Bowen (1978) je konceptom triangulacije opisao proces u kojem se napetost između dvije osobe reguliše uključivanjem treće. U visokokonfliktnom razvodu dijete vrlo lako postaje ta treća osoba.
Dijete može prenositi poruke između roditelja, biti izvor informacija o životu drugog roditelja, posredovati u finansijskim sporovima ili biti uključeno u procjenjivanje ko je „u pravu“. Umjesto da roditelji konflikt rješavaju neposredno, on se organizuje preko djeteta.
Dugotrajna triangulacija povećava emocionalno opterećenje djeteta i pogoduje razvoju konflikta lojalnosti, koalicija i osjećaja pretjerane odgovornosti za roditeljska emocionalna stanja (Bowen, 1978; Minuchin, 1974).
Iako su psihološki procesi putem kojih triangulacija može dovesti do promjene djetetove percepcije predmet posebne analize psiholoških mehanizama otuđenja, njeno postojanje predstavlja važan etiološki i sistemski faktor rizika.
Parentifikacija
Parentifikacija podrazumijeva djelimičnu zamjenu generacijskih uloga, pri čemu dijete preuzima emocionalne ili instrumentalne funkcije koje pripadaju odrasloj osobi. U kontekstu visokokonfliktnog razvoda posebno je relevantna emocionalna parentifikacija, kada dijete postaje tješitelj, povjerenik ili regulator emocionalnog stanja roditelja.
Poruke poput „Ti si jedini kojeg imam“ ili „Samo me ti razumiješ“ mogu stvarati osjećaj posebne povezanosti, ali istovremeno djetetu nameću odgovornost za psihološko stanje odraslog roditelja.
Kada dijete smatra da će kontakt s drugim roditeljem izazvati tugu, bijes ili osjećaj napuštenosti roditelja o kojem emocionalno „brine“, povećava se vjerovatnoća konflikta lojalnosti i koalicijskog svrstavanja (Minuchin, 1974; Johnston & Campbell, 1988; Fidler et al., 2013).
Ponašanja roditelja koja ometaju odnos djeteta s drugim roditeljem
Roditeljska ponašanja usmjerena na ometanje ili podrivanje odnosa djeteta s drugim roditeljem predstavljaju jedan od direktnijih faktora rizika. Autori su na osnovu izvještaja roditelja koji su sebe opisivali kao mete otuđujućih ponašanja, sistematizovali veći broj strategija koje uključuju omalovažavanje drugog roditelja, ograničavanje kontakta, ometanje komunikacije i stvaranje dojma da drugi roditelj nije vrijedan ljubavi ili povjerenja (Baker & Darnall, 2006).
Warshak (2015) upozorava na niz pogrešnih pretpostavki koje mogu dovesti do zaključka da djeca ne mogu neopravdano odbaciti roditelja s kojim su ranije imala značajan odnos ili da se ozbiljna otuđenja spontano razrješavaju.
Ipak, ponašanje jednog roditelja ne treba automatski tretirati kao jedini uzrok. Kelly i Johnston (2001) pokazuju da na ishod mogu djelovati i ponašanje roditelja koji se odbija, raniji kvalitet njegovog odnosa s djetetom, intenzitet interparentalnog konflikta i dječije vulnerabilnosti.
Zbog toga je adekvatnije roditeljska ometajuća ponašanja tretirati kao jednu komponentu etiološke konfiguracije, a ne kao univerzalno i samostalno objašnjenje svakog slučaja.
Doprinos roditelja kojeg dijete odbija
Forenzička analiza mora uključivati i roditelja koji sebe doživljava kao žrtvu otuđenja. Roditelj koji je prije separacije bio emocionalno odsutan, minimalno uključen u svakodnevnu brigu, izrazito autoritaran, konfliktan ili neosjetljiv prema razvojnim potrebama djeteta može svojim ponašanjem doprinijeti slabljenju odnosa. Isto važi za roditelja koji nakon pojave otpora odgovara intenzivnim pritiskom, ispitivanjem, ljutnjom ili insistiranjem na bliskosti koju dijete u tom trenutku ne može tolerisati (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
Ovo ne znači da se odgovornost mora simetrično raspodijeliti između roditelja. Warshak (2015) upravo upozorava da je pretpostavka prema kojoj oba roditelja nužno jednako doprinose otuđenju jedna od pogrešaka u kliničkom i sudskom razmišljanju.
Multifaktorski pristup stoga ne znači „krivicu pola-pola“. On znači da se svaki relevantni faktor empirijski procjenjuje, a njegov značaj određuje u konkretnom slučaju.
Razvojna dob djeteta
Razvojni nivo djeteta određuje kako ono razumije konflikt odraslih, interpretira njihove poruke i integriše pozitivne i negativne karakteristike roditelja.
Mlađa djeca imaju ograničeniju sposobnost razumijevanja složenih motivacija i istovremenog održavanja različitih perspektiva. Njihova zavisnost od roditelja i potreba za emocionalnom sigurnošću čine ih posebno osjetljivim na porodičnu atmosferu (Bowlby, 1969, 1973; Kelly & Johnston, 2001).
Adolescenti raspolažu većim kognitivnim kapacitetima, ali njihova razvojna potreba za autonomijom može stvoriti drugačije faktore rizika. Konflikti oko granica, discipline, materijalnih potreba i životnog stila mogu se povezati s postojećim roditeljskim sukobom. Stručna literatura (npr. Warshak, 2015) posebno upozorava da adolescentova verbalno snažno izražena preferencija jednog roditelja ne treba sama po sebi biti tretirana kao konačan dokaz prirode odnosa s roditeljem.
Razvojna dob zato nije jednostavan prediktor otuđenja, već faktor koji utiče na oblik u kojem će se porodični konflikt manifestovati.
Privrženost i prethodni kvalitet odnosa
Teorija privrženosti pruža važan okvir za razumijevanje individualnih razlika u reakcijama djece na roditeljski konflikt. Bowlby (1969, 1973, 1980) pretpostavlja da dijete kroz iskustva s primarnim figurama privrženosti razvija unutrašnje radne modele sigurnosti, dostupnosti drugih i vlastite vrijednosti.
U kontekstu razvoda kvalitet ranije privrženosti može imati zaštitnu ili vulnerabilizirajuću funkciju. Stabilna i dugotrajna povezanost s roditeljem može povećati otpornost odnosa na kasniji konflikt, dok ranije nestabilan, udaljen ili ambivalentan odnos ostavlja manje iskustvenog materijala na kojem dijete može održati pozitivnu reprezentaciju roditelja.
Sigurna privrženost u pravilu omogućava veću toleranciju ambivalentnosti. Dijete može istovremeno biti ljuto na roditelja i voljeti ga, odnosno integrisati pozitivne i negativne elemente odnosa bez potrebe za potpunom idealizacijom ili devalvacijom.
Zbog toga se u etiološkoj procjeni mora rekonstruisati odnos roditelja i djeteta prije razdvajanja. Aktuelni iskaz djeteta ne može se razumjeti izvan njegove razvojne istorije.
Temperament i emocionalna vulnerabilnost
Djeca se razlikuju u reaktivnosti na stres, anksioznosti, potrebi za sigurnošću i načinu procesiranja konflikta. Kapaciteti i vulnerabilnosti djeteta predstavljaju dio sistema faktora koji može doprinijeti konsolidaciji otuđenja (Kelly & Johnston, 2001).
Anksioznije dijete može intenzivnije reagovati na opasnost od gubitka roditeljske ljubavi, dok dijete sklono izbjegavanju konflikta može pokušati riješiti nepodnošljivu emocionalnu napetost potpunim svrstavanjem uz jednu stranu. Takva individualna obilježja nisu uzroci otuđenja sama po sebi, ali mogu određivati način na koji dijete reaguje na isti porodični kontekst.
Stoga dvoje djece iz iste porodice ne moraju razviti isti odnos prema roditelju, što dodatno potvrđuje ograničenost jednostavnih kauzalnih modela.
Konflikt lojalnosti kao faktor rizika
Konflikt lojalnosti nastaje kada dijete osjeća da pozitivna povezanost s jednim roditeljem ugrožava odnos s drugim. Dijete tada nije emocionalno slobodno da održava oba odnosa.
U početnim fazama dijete često pokazuje izraženu ambivalentnost: želi kontakt, ali osjeća krivicu; raduje se odlasku, ali strahuje od reakcije roditelja pri povratku. Upravo prisustvo takve emocionalne ambivalentnosti može biti važno za razlikovanje konflikta lojalnosti od razvijenog rigidnog otuđenja (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013). Ambivalentnost se u sudsko-psihološkom smislu kod djece opservira u njihovom ponašanju i verbalnom izražavanju koje može biti oprečno. Dijete može govoriti da osjeća jedno, a pokazivati sasvim suprotne emocije od onih koje verbalizuje.
Dugotrajan konflikt lojalnosti može postati razvojno neodrživ. Dijete tada može pokušati smanjiti unutrašnju napetost izborom jedne strane, što predstavlja jedan od mogućih puteva prema stabilnijem koalicijskom odnosu i prekidu emocionalne povezanosti s drugim roditeljem.
Šira porodična dinamika
Porodični sistem ne završava roditeljima i djetetom. Bake/nene, djedovi, novi partneri, braća, sestre i drugi značajni članovi mogu djelovati kao zaštitni ili rizični faktor.
Proširena porodica može smanjivati polarizaciju tako što djetetu potvrđuje pravo da održava oba roditeljska odnosa. Suprotno tome, kada se šira porodica uključi u konflikt i preuzme narativ jednog roditelja, pritisak lojalnosti može biti znatno snažniji.
U sistemskom smislu tada više nije riječ samo o koaliciji djeteta i jednog roditelja, već o široj porodičnoj koaliciji nasuprot drugoj strani porodice (Bowen, 1978; Minuchin, 1974).
Nasilje i zlostavljanje kao obavezna alternativna hipoteza
Svaka procjena mogućeg otuđenja mora uključiti aktivnu provjeru postojanja zlostavljanja, nasilja i zanemarivanja.
Ponašanje djeteta koje na prvi pogled djeluje kao rigidno odbijanje može u nekim slučajevima predstavljati adaptivnu reakciju na stvarnu prijetnju. Zbog toga je koncept opravdanog emocionalnog udaljavanja sastavni dio diferencijalnog pristupa (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
Istovremeno, postojanje tvrdnje o zlostavljanju nije isto što i njena stručna potvrda. U visokokonfliktnim postupcima stručnjak mora izbjeći dvije simetrično ozbiljne greške: stvarno traumatizovano dijete proglasiti otuđenim ili nekritički prihvatiti svaku tvrdnju o opasnosti bez procjene dostupnih podataka.
Etiologija se zbog toga ne može utvrđivati samo intervjuom s jednim roditeljem ili izolovanim iskazom djeteta. Kod prihvatanja iskaza djeteta leži najveća opasnost od smatranja da se radi o autentičnoj djetetovoj želji. Djeca u viskokonfliktnim razvodima ne tako rijetko verbalizuju da žele živjeti kod onog roditelja kojeg ne žele izgubiti, koji im je emocionalno nedostajao ili kojeg se više plaše, pa je u procjeni bitno razgraničiti razloge prihvatanja odnosno odbijanja roditelja, umjesto ad hoc prihvatanja dječijeg verbalnog iskaza.
Sudski i institucionalni faktori
Jedan od važnih doprinosa multifaktorskog modela Kelly i Johnston (2001) jeste uključivanje dugotrajne litigacije i profesionalnog postupanja među faktore koji mogu konsolidovati otuđenje.
Brojni primjeri kako strane, tako i domaće sudske prakse ukazuju na složenost slučajeva u kojima se pojavljuje roditeljsko otuđenje i teškoće njihovog pravnog rješavanja. Produženi postupci mogu imati poseban značaj jer djetetova razvojna vremenska perspektiva nije jednaka institucionalnoj (Bala et al., 2010) i to treba uvijek imati u vidu.
Period od godinu ili dvije tokom kojeg odnos s roditeljem ostaje ozbiljno poremećen predstavlja veliki dio života mlađeg djeteta i može ostaviti veoma negativne posljedice po djetetov dalji psihički razvoj. Tokom tog perioda postojeći obrasci mogu postati stabilniji, svakodnevna odsutnost roditelja normalizovana, a emocionalna distanca sve teže reverzibilna.
Institucionalni sistemi mogu dodatno doprinijeti problemu kada različiti stručnjaci bez međusobne koordinacije zauzimaju suprotne pozicije, kada se procjene zasnivaju prvenstveno na narativu jednog roditelja ili kada se manifestna izjava djeteta tretira kao jedini relevantan podatak bez analize njenog razvojnog i porodičnog konteksta (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
S druge strane, institucionalna intervencija može djelovati zaštitno kada je pravovremena, diferencijalna i fokusirana na očuvanje sigurnih odnosa djeteta, a posebno kada se oslanja na metodološku triangulaciju i detaljnu forenzičko-psihološku procjenu porodičnog konteksta.
Značaj „volje djeteta“
Pravo djeteta da izrazi mišljenje ne znači da psihološka procjena završava registracijom njegovog izbora. Dječiji iskaz uvijek nastaje unutar određenog razvojnog i relacijskog konteksta. Njegova težina raste s dobi i zrelošću, ali ni kod adolescenata verbalno jasno izražena preferencija ne objašnjava automatski njenu etiologiju (Warshak, 2015).
Posebno su problematične situacije u kojima se dijete direktno ili indirektno stavlja u poziciju da bira roditelja. Pitanja poput „Kod koga želiš živjeti?“ mogu biti pravno neizbježna u određenim postupcima, ali psihološki zahtijevaju vrlo pažljivo kontekstualizovanje.
Dijete može dati odgovor koji predstavlja njegovu autonomnu preferenciju, ali i odgovor oblikovan strahom, krivicom, koalicijskim odnosom, razvojnim interesom ili stvarnim negativnim iskustvima.
Zadatak procjene nije poništiti glas djeteta nego razumjeti kako je njegovo mišljenje formirano i da li postoji indukovanje od strane drugih lica iz porodičnog okruženja u kojem dijete dominantno boravi.
Integrativni etiološki model
Na osnovu dostupne literature moguće je izdvojiti najmanje pet međusobno povezanih grupa faktora koji mogu učestvovati u nastanku i konsolidaciji otuđenja:
Roditeljski faktori obuhvataju emocionalnu reaktivnost, teškoće separacije, potrebu za kontrolom, nerazriješenu povrijeđenost, ometanje odnosa djeteta s drugim roditeljem i sposobnost svakog roditelja da podržava djetetovu emocionalnu autonomiju.
Partnerski faktori uključuju intenzitet konflikta, ponižavajuću ili traumatski doživljenu separaciju, nevjerstvo, dugotrajnu borbu za dominaciju i nemogućnost transformacije partnerskog odnosa u funkcionalno zajedničko roditeljstvo.
Faktori na strani djeteta uključuju razvojnu dob, temperament, anksioznost, sposobnost integrisanja ambivalentnih emocionalnih iskustava, raniji kvalitet privrženosti i načine suočavanja sa stresom.
Porodično-sistemski faktori obuhvataju triangulaciju, parentifikaciju, koalicije, konflikt lojalnosti, narušavanje međugeneracijskih granica i djelovanje proširene porodice.
Institucionalni faktori uključuju trajanje sudskih postupaka, kvalitet multidisciplinarne procjene, koordinaciju stručnjaka i pravovremenost intervencije (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020).
Nijedna od ovih grupa nema identičnu težinu u svakom slučaju. Jedna porodica može biti dominantno obilježena ponašanjem roditelja koji aktivno otežava odnos djeteta s drugim roditeljem, dok u drugoj centralnu ulogu mogu imati stvarni nedostaci roditelja kojeg dijete odbija i intenzivan konflikt lojalnosti. U trećoj porodici nekoliko relativno slabijih faktora može kumulativno proizvesti ozbiljno narušavanje odnosa.
Multifaktorski model zato ne znači da je uzročnost nemoguće procijeniti. Naprotiv, on zahtijeva preciznije određivanje relativnog doprinosa pojedinih faktora.
Implikacije za forenzičko-psihološku procjenu
Etiološka procjena otuđenja ne može biti zasnovana na pojedinačnom simptomu niti jednom razgovoru s djetetom. Potrebna je analiza istorije porodičnih odnosa, kvaliteta veze djeteta sa svakim roditeljem prije separacije, hronologije nastanka odbijanja, ponašanja oba roditelja, razvojnih karakteristika djeteta i mogućih traumatskih iskustava (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013).
Naročito je potrebno utvrditi je li promjena odnosa nastala naglo ili postepeno; postoji li vremenska povezanost s određenim događajima; kakav je bio prethodni odnos s roditeljem; postoje li dokumentovani razlozi za strah; kako svaki roditelj podržava ili ometa odnos djeteta s drugim roditeljem; postoji li konflikt lojalnosti, koalicija ili parentifikacija; te kakvu je ulogu imao sudski i institucionalni proces.
Pojedina ponašanja mogu predstavljati klinički značajne indikatore, ali nijedan znak sam po sebi nema dovoljnu specifičnost da bi predstavljao dokaz otuđenja. Upravo je originalni koncept Kelly i Johnston (2001) nastao kao pokušaj izlaska iz takvog pojednostavljenog dijagnostičkog pristupa.
U forenzičkoj procjeni posebno je opasna potvrđujuća pristrasnost: stručnjak koji unaprijed pretpostavi da je jedan roditelj otuđujući može sve kasnije podatke tumačiti kao potvrdu te hipoteze; stručnjak koji unaprijed odbacuje mogućnost otuđenja može istim postupkom svako odbijanje protumačiti kao autentičnu volju djeteta. Iz tih razloga adekvatna procjena mora paralelno testirati konkurentne hipoteze.
Zaključak
Otuđenje djece u visokokonfliktnim razvodima ne može se naučno adekvatno objasniti jednim uzrokom. Savremena literatura ukazuje na interakciju roditeljskih, partnerskih, dječijih, porodično-sistemskih i institucionalnih faktora (Kelly & Johnston, 2001; Fidler et al., 2013; Johnston & Sullivan, 2020).
Intenzivan i nerazriješen partnerski konflikt može stvoriti osnovni kontekst u kojem se razvijaju koalicije i konflikti lojalnosti. Emocionalna povrijeđenost, teškoće separacije, strah od gubitka djeteta i potreba za kontrolom mogu povećavati vjerovatnoću roditeljskih ponašanja koja ograničavaju autonomnost odnosa djeteta s drugim roditeljem. Istovremeno, raniji kvalitet odnosa s roditeljem koji se odbija, njegove roditeljske kompetencije i ponašanje nakon separacije moraju biti dio procjene. Razvojna dob, privrženost, temperament i emocionalna vulnerabilnost određuju način na koji će dijete reagovati na konflikt, dok triangulacija, parentifikacija i koalicije dodatno povećavaju psihološko opterećenje. Dugotrajni i neadekvatno vođeni institucionalni postupci mogu postojeće obrasce dodatno stabilizovati i normalizovati (Bowen, 1978; Minuchin, 1974; Johnston & Campbell, 1988; Kelly & Johnston, 2001; Bala et al., 2010).
Najvažnija metodološka posljedica takvog pristupa jeste potreba za diferencijalnom procjenom. Odbijanje kontakta ne predstavlja dijagnozu niti automatski dokaz otuđenja. Potrebno je razlikovati otuđenje od opravdanog emocionalnog udaljenja, razvojno uslovljenog otpora, konflikta lojalnosti, koalicije i problema koji proizlaze iz stvarnog kvaliteta odnosa roditelja i djeteta.
Istovremeno, multifaktorski pristup ne smije biti pogrešno interpretiran kao pretpostavka da oba roditelja uvijek podjednako doprinose problemu. Relativni doprinos svakog roditelja, djeteta i porodičnog konteksta mora biti utvrđivan u konkretnom slučaju, bez unaprijed određenih pretpostavki (Warshak, 2015; Johnston & Sullivan, 2020).
Etiološka analiza na taj način odgovara na pitanje zbog čega i pod kojim okolnostima otuđenje postaje moguće. Ona, međutim, ne odgovara u potpunosti na drugo važno pitanje: kojim intrapsihičkim i interpersonalnim procesima dijete postepeno reorganizuje predstavu o roditelju, preuzima određena značenja, redukuje emocionalnu ambivalentnost i razvija rigidno odbijanje. To pitanje pripada posebnom području psiholoških mehanizama otuđenja o kojima ću pisati u sljedećem preglednom tekstu.
Literatura
- Baker, A. J. L. (2007). Adult children of parental alienation syndrome: Breaking the ties that bind. W. W. Norton.
- Baker, A. J. L., & Darnall, D. (2006). Behaviors and strategies employed in parental alienation: A survey of parental experiences. Journal of Divorce & Remarriage, 45(1–2), 97–124.
- Bala, N., Hunt, S., & McCarney, C. (2010). Parental alienation: Canadian court cases 1989–2008. Family Court Review, 48(1), 164–179.
- Bowen, M. (1978). Family therapy in clinical practice. Jason Aronson.
- Bowlby, J. (1969). Attachment and loss: Vol. 1. Attachment. Basic Books.
- Bowlby, J. (1973). Attachment and loss: Vol. 2. Separation: Anxiety and anger. Basic Books.
- Bowlby, J. (1980). Attachment and loss: Vol. 3. Loss: Sadness and depression. Basic Books.
- Fidler, B. J., Bala, N., & Saini, M. A. (2013). Children who resist postseparation parental contact: A differential approach for legal and mental health professionals. Oxford University Press.
- Gardner, R. A. (1985). Recent trends in divorce and custody litigation. Academy Forum, 29(2), 3–7.
- Gardner, R. A. (1998). The parental alienation syndrome: A guide for mental health and legal professionals (2nd ed.). Creative Therapeutics.
- Johnston, J. R., & Campbell, L. E. G. (1988). Impasses of divorce: The dynamics and resolution of family conflict. Free Press.
- Johnston, J. R., & Sullivan, M. J. (2020). Parental alienation: In search of common ground for a more differentiated theory. Family Court Review, 58(2), 270–292. https://doi.org/10.1111/fcre.12472
- Kelly, J. B., & Johnston, J. R. (2001). The alienated child: A reformulation of parental alienation syndrome. Family Court Review, 39(3), 249–266. https://doi.org/10.1111/j.174-1617.2001.tb00609.x
- Minuchin, S. (1974). Families and family therapy. Harvard University Press.
- Warshak, R. A. (2015). Ten parental alienation fallacies that compromise decisions in court and in therapy. Professional Psychology: Research and Practice, 46(4), 235–249. https://doi.org/10.1037/pro0000031
